Ulomak pogovora Borisa Senkera
 

 


Pri čitanju Herakla ponajveću pozornost, dakako, privlači mit, ali ne toliko autorov odnos spram mita, premda se kritika i njim pozabavila, koliko to kako Matković u svojem tekstu mitu sučeljuje povijest, a povijest mit, ostajući pri tom u Krležinoj blizini i, valjda dodati, ne predaleko od Vojnovića kao autora Allons enfants !... Mit i povijest u Matkovića ne vojuju izravno, na nekakvu ideološkom bojištu, nego preko svojih zatočnika, preko protagonista i antagonista što su ovdje posve doslovno agonistes, borci. Heraklo je neprijeporno glavni lik, protagonist drame. A tko mu je antagonist ? Dejanira ? Liha ? Pjesnici ? Ne. Oni su, čak i kao razmjerno homogen skup, presitni za koliko-toliko ravnopravna protivnika jednom Heraklu te se mogu naći samo na poziciji antagonistova skupnog pomoćnika. Antagonist je stoga opet Heraklo, ali drugi Heraklo. Evo zašto. Sučelice mitskom, dakle jedinom autentičnom Heraklu, kojega na pozornici reprezentiraju ne samo « golem kip […] mišićavog diva, u potpunoj ratnoj opremi », kakav « poznajemo iz gimnazijskih historijskih čitanaka današnjice », nego i heksametarsko trabunjanje slijepih pjesnika, i smišljene dezinformacije koje u javnost lansiraju njegova žena Dejanira i njegovi dvorani, našao se navodni povijesni Heraklo, umorni reumatični starac koji je, dakako, Matkovićeva kreacija. Budući da ljudi novoga vijeka povijesne osobe drže istinitijima od mitskih, onaj (autentični, mitski Heraklo) u prikazanom dramskom svijetu postaje fikcija, izmišljotina, sablast kojom podanike i neprijatelje u strahu i pokornosti drži dvorska propagandna mašinerija, a ovaj (izmišljeni, povijesni Heraklo) u istom svijetu stječe status autentičnoga vladara Telasije. Onaj je laž, ovaj je istina. Onaj je antagonist, ovaj protagonist. Matkovićev « povijesni » Heraklo, rečeno je, « nije ništa sličan svome kipu : to je prije vremena ostarjeli čovjek, pomalo iskrivljen, očito reumatičan », ali je tim sličniji Matkovićevim – i ne samo Matkovićevim – moćnim suvremenicima, gospodarima rat i mira, imperatorima, vojskovođama i tiranima ovjekovječenim u mnogim mramornim ili brončanim nakaznim grdosijama što su, zapravo, utezi kojima se može izmjeriti količina moći projicirana u njihova krhka i smrtna tijela.