Ulomak predgovora Antonije Bogner-Šaban

 

Uvođenje erotske ljubavi i ljubomore u trokut Isus – Marija – Juda tematski je diskurs koji zahvaća većinu Strozzijevih drama. Kazališna/glumačka vokacija navodi ga na tumačenje odvjetnika Lava, nositelja oznaka Novog čovjeka u Istočnom grijehu, a poslije režije drame Zrinjski, 1925., ponovno se prihvaća inscenacije vlastitog teksta, drame Ecce homo!, iste 1925. godine. U Ecce homo! donosi glavnu ulogu, Judu od Kariota, svog književno spoznanog Novog čovjeka koji predsmrtnim krikom „Bože moj, bože moj, zašto si me ostavio?!“, prihvaća krivnju i istodobno priznaje i božansku moć Isusovu. Ekspresionistička prefiguracija  mitske okomice pojačana je oduševljenjem mase (transpozicije grčkog kora) koja se poslije Marijina usklika „Evo čovjeka“ silovito priklanja tom svjetlu (sunčeva zraka na Golgoti) nove (etičke) nade. Didaskalijski skromne upute za kretanje radnje u drami Ecce homo!, pružaju njezinom scenografu Vasiliju Uljaniščevu, apstraktni prikaz scenskog prostora, dominaciju osnovnih simbola (križ) i čistih ploha i oblika (zavjese, stube). Takvo likovno markiranje koje je karakteristično za ekspresionističku scensku redukciju usmjeravanja radnje (E. Piscator), a još više obrada dramske teme, izazvali su uglavnom kritičarsko negodovanje. Ljubomir Maraković tvrdi da je Strozzijeva režija „pretenciozna“, ironizira „veranje po besmislenim stepenicama“, a spočitava mu i to što je kao pisac ustupio mjesto redatelju i glumcu u „ime kazališnih trikova, teatralnih efekata, a ne unutarnje „dramatičnosti“ radnje.  Postavlja se i pitanja motivskog konteksta drame Ecce homo! : zašto Strozzijev glavni protagonist nije Isus nego je Juda, te se upozorava i na manjkav i jednoličan tempo radnje. Samu bit Strozzijeva spisateljskog i redateljskog rješenja donosi kasniji književni, teatrološki zaključak kojim se sugerira da bi tekst i predstava bili koegzistentniji, da je Strozzi ostao „dosljedan u zadržavanju Isusova lika izvan granica prikazanog prostora i prikazivanju njegove djelatne prisutnosti kroz replike i akcije drugih likova“. (B. Senker, 2000., str. 300.) U tom slučaju bi Križnu procesiju scenski realizirao izvan scenskog prostora i suzdržao se od „fizičke“, nijeme pojave Isusa na putu za Golgotu, i eventualno za njezin prikaz mogao primijeniti prednosti teatra sjena ili nijemog filma. Unatoč nekim tekstualnim nesklapnostima, pojačanim u scenskom iskazu, drama Ecce homo!  paradigma je Strozzijeve stvaralačke pripadnosti ekspresionizmu i treba se ubrojiti u značajnija ostvarenja hrvatske dramske književnosti i ne samo tog stilskog razdoblja.