Ulomak predgovora Galicije


Galicija Miroslava Krleže, intimna drama i hrvatska tragedija

Daniel Barić

Sjećanja na front dugo su proganjala Miroslava Krležu. Mladić se tijekom ljeta 1916. godine pridružio borbenim linijama Galicije, svjedočeći prizorima koji su ga potresli do te mjere da su mu dugo ostali u sjećanju i jednom u Zagrebu. Ako je za vjerovati njegovim dnevničkim zapisima napisanim nakon rata, jedno je sjećanje polazište dramatičnoj sceni u tekstu: ostarjela ukrajinska seljanka obješena po nalogu austrijskih vojnih vlasti, bez da joj je krivica dokazana, zbog vrijeđanja visokog časnika i jer pružila je utočište dvojici Rusa, jednom optuženom za dezerterstvo, drugom za špijunažu. Iz egzistencijalne nemogućnosti da se poistovjeti s brutalnošću carske i kraljevske austrougarske vojske čije "crno-zlatne" boje nosi a koje je prisiljen braniti pod rizik vlastita života, rađa se unutarnja drama koja pisanjem drame Galicija dospijeva na svjetlo dana.
        I prije samog boravka u Galiciji te izravnog suočavanja sa zvjerstvima rata, kadet Krleža u dobi od dvadeset i dvije godine, formiran u Ludoviceumu, ratnoj peštanskoj školi, postavio si je 1. rujna 1915. program koji otkriva njegovu književnu ambiciju da preoblikuje stvarnost: „Osjećam da bih mogao učiniti velike stvari. Ne vidim baš što bi to trebalo biti: mramorni torzoi, kompozicije u obliku fresaka… Drame. Zavjese. Daske. Drame na daskama. Morali bismo pisati i čitati čitave knjižnice”. Prihvatimo li kronologiju i vjerodostojnost osjećaja prikazanih na stranicama ratnog dnevnika, objavljenog tek 1950-ih, mogli bismo kao jedno od polazišta predstave Galicija smatrati tu želju za pisanjem, ispisanom 1915. godine, neposredno prije Krležinog upisa u školu pričuvnih časnika sa sjedištem u vojarni u Zagrebu. Njegovo ratno iskustvo, koje svojim protokom prizora i dijaloga hrani njegove prve dramske tekstove, odvijalo se na galicijskom frontu u srpnju i kolovozu 1916., u vrijeme Brusilove pobjedonosne ruske ofenzive. Pod bojazni da je razvio tuberkulozu otpušten je iz djelatne vojske na jesen 1916., ostatak rata provevši u Hrvatskoj, u sklopu službe za tumačenje i pomoći žrtvama rata. Oko opsesivnog sjećanja koje je doživio negdje kod Galicije, počinje plesti tekst koji će postati komad pod naslovom Galicija, matrica koju čitavog života nije prestajao, kako su se nizala scenska uprizorenja i nova izdanja i tako sve do praga smrti 1981., preispitivati i mijenjati, ponekad tako temeljito da bi joj davao i novi naslov.