PREDGOVOR ANTONIJE BOGNER-ŠABAN
 

 

 


Naslov Tucićeve drame izrazito je simboličan jer je cio niz njezinih strukturnih elemenata korespondentan s izravnim ili prenesenim značenjem povezanih s Golgotom, odnosno Isusom Kristom kao nositeljem ideje kršćanstva, ali i izvjesnim brojem biblijskih motiva što se pojavljuju kao funkcionalizirani metatekstualni citati. Zastupljenost povijesnih i umjetničkih izravnije biblijskih arhetipova, poetološka je osnova primjene Nietzscheovih nazora koji nastoje spoznati bit duhovne krize građanskoga društva, odnosno upitanost pojedinca o svom odnosu prema samom sebi i povijesnoj zbilji uopće. Dramsku provedbu takva filozofskog promišljanja Tucić namjenjuje redovniku Demetriju koji snagom svoje volje želi prevladati stanje očaja i preobraziti se u novo biće ispunjeno životnom radošću. Na tom kalvarijskom putu Demetrije, glavni lik Golgote, spoznaje kako svaki oblik življenja koji uključuje neko vjerovanje pretpostavlja određena ograničenja, pa njegov pokušaj pronalaženja rješenja započinje, ali i završava između samostanskih zidina.
Demetrijev križni put započinje u idiličnom vrtu punom čempresa, naranča i ruža, nasred kojega je veliki drveni križ sa raspetim Spasiteljem, a ograđen je visokim kamenim zidom; iza njega je maslinova šuma iz koje se javlja krik koji se može prispodobiti zovu na izlazak ili pak pozivu u pomoć, u realističkom ali i simboličkom smislu. Krik žene tematski se potpuno ostvaruje tek u trenutku njezine smrti jer se tek onda otkriva pravi uzrok Demetrijevih sumnja, ali i kajanja nakon ubojstva djeteta. Novinu i smionost uvođenja motiva o ženskoj fatalnosti u onodobnu hrvatsku književnost, zapaža Branko Hećimović, a izgled Ženina lika (zaogrnuta dugim crnim plaštem; raspuštenim pramenovima; pojavila se sablasno ni od kuda, oči velike i sjajne sa pronicivim zamamnim pogledom) kao i izjednačenje njezina zavođenja Demetrija s Evinim mamljenjem Adama rajskom jabukom mogu se pripisati avangardnim oznakama kakve se javljaju u književnosti od desetih do tridesetih godina proteklog stoljeća.
     Tijek radnje Tucićeve Golgote ovisan je o rasporedu i poetičkom usmjerenju biblijskih motiva. U prvom činu radnju pokreće Demetrijevo ironiziranje priče o izgubljenom sinu i njegovo zalaganje za čitanje u samostanu zabranjene knjige Pjesme nad pjesmama, u drugom koji je smješten u otmjeni gentlman-room, rasprava o društvenim uzrocima ponašanja poprima realističke naznake, a u trećem činu ponovno prevladavaju ikonički znakovi kršćanskog podrijetla pa se postavljena pitanja smiruju u tematskom ishodištu.
Fabula Tucićeve drame znatno je pojednostavljena jer se sukobi između likova zasnivaju na traženju ideala u rasponu od bujanja sumnje i odricanja vjere do pristanka na njezino okrilje i čekanje iskupljenja. Budući da je Demetrije nositelj zbivanja, a u koncepciji se njegova lika nazire neoromantički zanos kojem su skloni simbolisti, ali i naznake realizma i naturalizma (sukob pojedinca i društva), taj stilski eklekticizam postaje temeljni poetički problem drame Golgota. U tom smislu treba tumačiti nedefiniranost Demetrijeve ljubavi prema Ženi, koja isključivo funkcionira kao ideal njegove čežnje, jer inače izaziva sukob duhovnog i fizičkog nazora i mora završiti smrću kao prikazom  propasti pročišćenja njegova moralnog dvojstva. Demetrijev lik jedini posjeduje dramsku funkciju. On i Žena stilizirani su simboli Tucićeve dramske zamisli pa takva njihova pozicija ne zahtijeva pobliže imenovanje, dok se nasuprot Pateru Makariju, ovozemaljskom pronositelju Kristova nauka, idejna određenja redovnika Apolonija i vratara samostana Peregrina donekle mijenjaju ovisno provedbi same radnje.
     Milan Ogrizović vizionarski je najavio trajnu idejnu i poetičku privlačnost Tucićeve drame Golgota. Poslije analitičke recepcije Borisa Pavlovskog kao teksta simboličkog pa i simbolističnog ishodišta, i utvrđivanja njegovog stilskog avangardizma Ivice Matičevića, a osobito svrstavanje Tucićeve Golgote u tematski niz od pojave Begovićeve drame Božji čovjek, preko Prpića, Ogrizovića, Galovića i Strozzija, sve do Krležine Golgote, obistinila se Ogrizovićeva pretpostavka.