Ulomak iz predgovora Snježane Banović:

 

 

Ipak, iako je struktura drame na taj način posve usklađena s već usavršenim autorovim disperzivnim stilom bez tradicionalnog diskursa te zasnovana na visokom udjelu mitskoreligijske simbolike, ona se ipak prvenstveno bavi potresima u radničkom pokretu koji nakon Oktobarske revolucije prolazi svoju »kalvariju« i doživljava »golgotu«. Njezini su dramski sukobi izgrađeni na sukobu između dvije skupine radnika. Prva skupina su prokomunistički, „crveni“ sindikalisti (radnici koji se, pod dojmom oktobarske revolucije zauzimaju za radikalnu promjenu društvenih odnosa i po cijenu žrtvovanja osobnih interesa (najdominantniji su tu Pavle, a nakon njegove smrti Andrej), a druga su skupina „žuti“ čija je pobjeda u stvari povijesno zadana. Njih predstavljaju radnici koji zahtijevaju samo poboljšanje svojega materijalnog položaja bez ikakve društvene promjene i koji odbacuju metode revolucionarne borbe ograničavajući se na politiku mirnih pritisaka radi ostvarenja vlastitih interesa. Tu je najizražajniji lik »pijanog, malog, provincijalnog agitatora« i izdajice Kristijana, a uz njega prestrašeni egoist uska intelektualnog obzora Ksaver preko kojih Krleža izvrgava oštroj kritici tadašnje socijaldemokratske lidere. Tako osnovni politički, ali i dramski sukob u Golgoti nije sukob dviju klasa, tj. radnika i buržoazije, nego sukob koji je nastao i razvija se unutar same radničke klase i radničkog pokreta. Konzekventno tome, u ovoj drami - za razliku od golgotskoga mita - nema uskrsnuća i nema pobjednika, žrtva je uzaludna i nema nikoga tko bi bio pandan Kristu i njegovoj golgoti, iako je svojevrsnom uskrsnuću, u skladu s povijesnim zadanostima u stvari najbliži Kristijan - demagog i agent-provokator čija je jedina misija vlastiti probitak. On je zapravo »Juda« za kojim će krenuti masa ostavivši na cjedilu istinske borce. Inzistirajući na analogijama između previranja u radničkom pokretu nakon oktobarske revolucije i golgotskoga mita, Krleža odlučuje na kraju kazniti i Kristijana jer izlaza nema ni za njega: sve je poraz, patnja, krv, užas i smrtni hropac. Otud u ovoj drami trojica protagonista tj. tri različita, a tako raširena odnosa prema životu i društvu koje Lasić potanko opisuje kao Heroja (Pavle/Andrej), Kukavicu (Ksaver) i Izdajicu (Kristijan). Za neku četvrtu filozofiju života u tom trenutku, kod Krleže zapravo nema nade.