PROZOR-ÉDITIONS

Ulomak iz predgovora Borisa Senkera:

 

​

​

Unatoč tome što je u istoj prigodi ustvrdio kako mu je nakana da drame novog ciklusa „što bliže primakne odrazu naše stvarnosti“, Krleža je trima „dramama iz života jedne agramerske patricijske obitelji“, kako glasi izvorna odrednica Gospode Glembajevih, stvorio konzistentan analitičko-realistički ciklus u kojemu tematizira dezintegraciju jedne zapravo mitski zatvorene i samodostatne zajednice i život njezinih članova nakon pada. Nameće se stoga usporedba njegove dramske trilogije s Dubrovačkom trilogijom Iva Vojnovića, praizvedenom na mijeni xɪx. i xx. stoljeća također u Zagrebu, u kojoj se također prikazuje propast jednako zatvorene i samodostatne zajednice. Razlika je u tome što je ta zajednica u Vojnovića Dubrovačka Republika, a u Krleže „agramerska patricijska obitelj“, ali sličnosti nisu zanemarive pa ni, reklo bi se, slučajne. Tu je, ponajprije, stilizirani urbani idiom – dubrovački, odnosno zagrebački – kojim je pisan dijalog. Slični su, unatoč neporecivim razlikama u karakterizaciji, i središnji likovi drama: enfants terribles ­Orsat i Leone (u uvodnim dijelovima trilogija), žrtvovane žene Pavle i Laura (u središnjim dijelovima) te cinični intelektualci Lukša i Urban (u zaključnim dijelovima). U uvodnim dramama sluti se skora propast zajednice, ali se bar dio njezinih članova ponaša kao da se ona ipak može spriječiti ili odgoditi. U središnjim se dramama s mukom održava nekadašnja društvena forma. U završnim dramama, zapravo oporim komedijama, kraljuju promiskuitet, kič i žudnja za snom i smrti. Sve to daje temelja pretpostavci da je Krleža svojim kritičkim tekstovima polemički odgovorio na Vojnovićevu iznimno cijenjenu nostalgičnu trilogiju o nestanku Republike u vihoru Napoleonskih ratova i životarenju njezinih stanovnika na krajnjoj periferiji Habsburške Monarhije.