Riječ prevoditelja

 

 

Mi to znamo: prevesti uvijek znači iznevjeriti. To posebice vrijedi za neka djela. Zasigurno se s pravom možemo zapitati koliko je danas opravdano prevoditi Marina Držića na francuski jezik. Vremenska distanca pritom predstavlja složeniji problem od prostorne udaljenosti (na kraju krajeva, Francuska i Hrvatska pripadaju istom judeo-kršćanskom kulturnom području). Doista, koliko može vrijediti prijevod teksta koji danas predstavlja veliku poteškoću u čitanju i velikoj većini samih Hrvata? Brojne povijesne, kulturne, jezične, političke i književne aluzije nisu nam uvijek jasne iz teksta. Zbog njih prevoditelj mora, baš kao i priređivači originalne verzije, unijeti brojne bilješke s objašnjenjima. Kombiniranje jezičnih kodova, kao što su posuđenice (između ostalog brojni talijanizmi), dijalekti (kotorskog kraja južno od Dubrovnika ili okolnih otoka) ili korištenje drugih jezika, u hrvatskom je tekstu važno. Sve to ponekad rezultira nepouzdanim, pa čak i redundantnim prijevodom, jer su talijanski izrazi vrlo slični francuskima koji ih u prijevodu neposredno slijede, a što nije slučaj s hrvatskim koji nije romanski jezik. Naposljetku, ima li još mjesta za priznanje Držićeva škrtca, onako stisnutog između Plauta i Molièrea?
     Zašto onda prevoditi Držića? I što je možda još važnije: za koga? Marin Držić je neosporno bitan pisac ne samo za dubrovačku i hrvatsku književnost i književnu povijest nego i za povijest europske renesanse. Iako u Francuskoj nije ni poznat ni cijenjen, osim u uskom krugu stručnjaka, Držić pruža uvid u Dubrovnik šesnaestog stoljeća i njegovo društvo. Skup, njegov škrtac inspiriran Plautovom Aululariom (254-184. pr. Kr.) sto godina prije Molièreova baca novo svjetlo na to kako su se europski klasicisti služili antičkim djelima. Stoga Paul-Louis Thomas postavlja pitanje: treba li Držića prevoditi za malobrojne erudite i/ili znatiželjnike ili ga se pak treba adaptirati za širu publiku?
     Postavlja se i pitanje kako prevesti Držića? Suočen s prethodno navedenim problemima, trebao sam donositi odluke. Je li bolje držati se izvornika i prenijeti jezik koji se danas može činiti smiješnim kalkom iz nekih drugih vremena, ili pokušati adaptirati tekst pribjegavajući navodno suvremenom jeziku? Isto bi se pitanje moglo postaviti za svaki prijevod iz prošlih stoljeća. S obzirom na to da nisam jezikoslovac, priznajem da sam skromno prednost dao drugačijem pristupu te sam, tijekom rada na prijevodu Skupa, redovito iščitavao i Plautovo i Molièreovo djelo. Mislim da su velikim dijelom i ta dva teksta strukturirala jezik moje francuske verzije. Kako bi se bolje predočio svakodnevni život u Dubrovniku, učinilo mi se poželjnim da imena ljudi i mjesta zadrže hrvatsku transkripciju, s tim da čitatelj može pronaći fonetske smjernice na početku knjige. Isto tako sam veliku važnost dao i komentarima Frana Čale na cjelokupni Držićev opus, dragocjene komentare koji su mi često omogućili interpretaciju odlomaka koji su daleko od suvremenog hrvatskog. Također moram zahvaliti Milovanu Tatarinu sa Sveučilišta u Osijeku koji mi je pomogao razjasniti ostale problematične odlomke. Uz njih sam, uostalom, i uspio prihvatiti da su neke reference iz originala do danas izgubljene, nepoznate ili jednostavno nejasne, što sam prema potrebi naznačio u bilješkama. Njih je mnogo, ali mislim da će čitatelj shvatiti njihovu nužnost. Naposljetku, zahvaljujem Ladi Čale-Feldman, koja je pročitala moju verziju uspoređujući je s originalom i sugerirajući još poneki ispravak.
     Nikši Matiću, ravnatelju Doma Marina Držića u Dubrovniku, možemo danas zahvaliti prvo izdanje Skupa na francuskom jeziku. Na tome mu velika hvala. Stručnjaci će ocijeniti i prosuditi ovaj prijevod koji će zatim moći poslužiti kao osnova za nove prijevode.

                                                                                                                                                                   Nicolas Raljević

(na hrvatski prevele studentice prevoditeljskog diplomskog studija francuskog jezika i književnosti Sveučilišta u Zadru pod mentorstvom prof. Vande Mikšić)