PROZOR-ÉDITIONS

Ulomak pogovora Branka Hećimovića:

 

​

​

Begovićeva suživljenost s kazalištem ogleda se i u njegovoj djalatnosti kao libretista i prevodioca dramskih tekstova. Ali dok je njegov udio kao autora ibreta u stvaranju opere Jakova Gotovca Ero s onoga svijeta (1935) sam po sebi očit, značenje brojnih prijevoda dramskih djela, kojima je Begović posredno sudjelovao u oblikovanju hrvatskog dramskog dijaloga, pa i govorne kulture na zagrebačkoj pozornici, nije još uvijek dostatno uočen, kao što isto tako nije uočeno koliko je to prevođenje bila škola za njega samoga kao dramatičara. S obzirom da je godinama prevodio za kazalište i da je s njemačkog, francuskog i talijanskoga jezika, kojima je dobro vladao, preveo niz dramskih tekstova, između ostalih i djela Goethea, Schillera, Kleista, Grillparzera, Hofmannsthala, Zweiga, Wedekinda i Schönherra, te Maeterlincka, kao i Goldonija, D'Annunzia, Pirandella i Chiarellija, opravdano je pretpostaviti, da je tim prevodilačkim radom stekao i stanovita iskustva i dopro do dragocjenih spoznaja. Pridoda li se tomu, da je Begović, koji je bio privržen romanskoj književnosti i imao razmjerno vrlo široku opću kulturu, mnogo putovao po evropskim zemljama i da je, kad se već probio na inozemne pozornice, nerijetko odlazio na premijerna izvođenja svojih vlastitih dramskih ostvarenja, provjeravajući tako i u stranim sredinama sam sebe kao pisac, onda su uglavnom nabrojane najvažnije okolnosti i utjecaji presudni za razvoj i određenje njegove dramatičarske djelatnosti.

        U razdoblju koje uslijeđuje, a koje u rasponu svog vremenskog trajanja uključuje u sebi i Begovićeva putovanja Evropom, kao i njegovo dramaturško i redateljsko djelovanje u Hamburgu i Beču, pa godine rata i prve godine poraća, Begović nastavlja obrađivati erotsku tematiku, usnoseći i dalje u većini djela putenu ljubav i užitak. U pojedini djelima otvoreno se, štoviše, približava i lascivnosti. Sklon je, također, humoru i ironiji, kao i sadržanoj i scenskoj dopadljivosti. To su godine, nadalje, kad on još uvijek pretežito prelazi i na stvaranje složenijih i većih dramskih tvorevina, za koje će se potpuno opredijeliti u svojoj zreloj stvaralačkoj dobi.

        U to drugo razdoblje Begovićeva dramskoj stvaranja mogu se uvrstiti slijedeća djela : Menuet, Venus Victrix, Slatka opasnost, Gospođa Walewska, Gospođa Sreća ili Pierot-ovo ranjeno srce, Stana Biučić, Biskupova sinovica, Čičak, Pred ispitom zrelosti, Laka služba i Cvjetna cesta.