Nicolas Raljević, prevoditelj

 

Nicolas Raljević, po majci Francuz, po ocu Hrvat, živi i radi u mirnom i slikovitom gradu Rueil-Malmaisonu, nedaleko od Pariza, gdje predaje francuski jezik i književnost. Dosad je preveo pedesetak hrvatskih drama na francuski, a posljednja je Držićev Skup.

Godine 1967. objavljen je prvi integralni prijevod Držićeve petočine komedije Dundo Maroje iz pera ugledne prevoditeljice Sonie Bićanić, u izdanju Dubrovačkih ljetnih igara. Prošle godine Dom Marina Držića u Dubrovniku objavljuje prijevod Dunda Maroja glumca Filipa Krenusa. Knjiga je prvotno tiskana u mekom izdanju, a odnedavno i u tvrdo ukoričenu, što je ujedno prva knjiga u biblioteci Prijevodi djela Marina Držića. Rijetko lijepa prevoditeljska priča zainteresirala je mnoge pa je u ožujku 2018. u Globusu izašao intervju s Filipom Krenusom koji je pročitao prevoditelj Nicolas Raljević, po majci Francuz, po ocu Hrvat. Raljević živi i radi u mirnom i slikovitom gradu Rueil-Malmaisonu, nedaleko od Pariza, gdje predaje francuski jezik i književnost u tehničkoj školi koja nosi ime Claudea Garamonta (Garamonda). No priča ne bi bila zanimljiva da Raljević posve samostalno dosad nije preveo pedesetak hrvatskih drama na francuski, da ne živi u gradu prijatelju grada Dubrovnika i da se nije samoinicijativno uhvatio ukoštac s prevođenjem Držićevih dijela.

Krležini Glembajevi jedan su mu od najdražih prijevoda. Kaže da je riječ o tekstu koji je „toliko bogat da je svaka rečenica prava avantura u pogledu sintakse“. Premda se mučio s dugim didaskalijama iz Vojnovićeve Trilogije, uživao je u poetičnosti njegova stila. „Naravno, Držić mi je dao toliko zadovoljstva da ga moram ubrojiti među najdraže… Lani, kad sam izdao Krležinu Golgotu, tjednik Globus poželio me intervjuirati. Novinarka Karmela Devčić upozorila me na engleski prijevod  Dunda Maroja u izdanju DMD-a. Tada sam kontaktirao Filipa Krenusa, koji me povezao s gospodinom Nikšom Matićem. Tako je sve počelo.“ Suradnja je započela izborom Skupa kao prvoga Raljevićeva prijevoda koji će se objaviti u Domu Marina Držića, koji se skrbi o Vidrinu nasljeđu, ali i o brendiranju Držića u Hrvatskoj i svijetu. Grad Dubrovnik, kao osnivač Doma Marina Držića, od sama početka podupire taj projekt, tako da je nedavno u Dubrovniku predstavljeno prvo integralno izdanje Skupa na francuskom jeziku, u nazočnosti prevoditelja Raljevića, redaktorice i autorice predgovora Lade Čale Feldman, zamjenika gradonačelnika Rueil-Malmaisona Philippea Trotina, gradonačelnika Dubrovnika Mata Frankovića i ravnatelja Doma Marina Držića Nikše Matića.

Raljević je dosad na francuski preveo Krležu, Begovića, Šoljana, Vojnovića, pa i suvremene autore kao što su Tena Štivičić i Miro Gavran. U razgovoru za Vijenac Raljević govori o tome kako ga je privukao svevremenski Držić i na koji se način uhvatio ukoštac s velikanom. „Nakon svih autora koje sam preveo, Držić jest bio veliki izazov, ali mi se činilo nemoguće predstaviti hrvatsko kazalište bez tog autora. Važna je i činjenica da je Skup napisan sto godina prije Molièreova L’ Avarea. Većina Francuza misli da je Molière stvorio Škrca ex nihilo i ne znaju da je inspiriran Plautovom Aulularijom. Nužnim mi se činilo Francuzima dati na znanje da postoji dubrovački pisac koji je već u renesansi napisao sličnu dramu.“

Držić u predgovoru Skupu kaže da je komedija „sva ukradena iz njekoga libra starijeg neg je staros – iz Plauta“. Je li vam pomoglo čitanje najstarijeg Škrca – onog Plautova i onog mnogo kasnijeg – Molièreova?

Kako sam već napisao u pogovoru francuskog prijevoda Skupa – redovito sam tijekom rada na prijevodu iščitavao i Plautovo i Molièreovo djelo. Tako da mislim da su velikim dijelom i ta dva teksta strukturirala jezik moje francuske verzije.

Hrvatski ste učili odmalena i tečno ga govorite. Ipak, dubrovački renesansni jezik teško je razumljiv današnjim generacijama Hrvata. Kako ste se borili s tim jezikom?

Trebalo mi je dosta vremena za ovaj prijevod. Frano Čale u svome izdanju Držićevih djela zapisao je brojne komentare, koji su mi pomogli da razumijem većinu nejasnih rečenica. Do sama kraja nisam bio siguran da sam dobro razumio i preveo neke dijelove. Profesorica Lada Čale Feldman, koja je provjerila moj prijevod, uvjerila me da nisam mnogo griješio, iako je gdjegdje intervenirala.

Držićologinja Lada Čale Feldman, osim što je bila zadužena za redakturu vašeg prijevoda, napisala je i predgovor. Imala je samo pohvale za vaš prijevod Skupa. Što vas je najviše izluđivalo dok ste ga prevodili?

Morao sam se vraški truditi naći značenje svih tih starih riječi i izraza koji se više ne koriste. Istraživao sam po svim rječnicima koje sam mogao nabaviti, a ponekad je trebalo dugo, dugo vremena da otkrijem smisao pojedinih rečenica.

Kada ste počeli provoditi Držića, jeste li razmišljali o suradnji s Gradom Dubrovnikom, s obzirom na sprijateljenost s vašim Rueil-Malmaisonom?

Apsolutno ne. Znate, već godinama prevodim hrvatske drame – preveo sam ih 53 do danas – i da sam čekao da mi netko pomogne, vjerujem da od toga ne bi bilo ništa. Sada priznajem da mi je veliko zadovoljstvo što su me Dom Marina Držića i Grad Dubrovnik pozvali na suradnju. Osim toga, nisam ni sanjao da bi Rueil-Malmaison, grad u kojem živim više od pedeset godina, mogao biti zainteresiran za moj rad.

Znamo da prevoditi uvijek znači malo izdati. Uvijek postoji struja koja se zalaže protiv prevođenja, što zapravo siromaši europsku kulturu, a književnosti malih naroda nepravedno ostavlja na marginama. Kako ste pomirili svoju potrebu za prevođenjem Držića i glasove koji su se tomu protivili?

Traduttore traditore. Još je teže kad se prevodi jedan tekst toliko vremenski udaljen. Rizici su veliki. Prevoditelj može zaista promašiti smisao rečenica. Pa i sâm prijevod uvijek je prijevod jednoga vremena i trebao bi se popraviti s vremenom. Mislim da sam najpoštenije prevodio Držića navodeći iskreno u fusnotama pojedinosti oko kojih nisam bio posve siguran. Razumijem te glasove koji su skeptični jer nitko ne može tvrditi da će se ikada ijedan prijevod izjednačiti s originalom. I zato sam svom pogovoru dodao na kraju misao o tome da je sada red na stručnjacima da ocijene i prosude ovaj prijevod, koji će zatim moći poslužiti kao osnova za nove prijevode.

Jeste li imali priliku gledati Držića na kazališnim daskama? Je li prosjek vaših godišnjih odlazaka u kazalište zaista 45 puta? Često dolazite u Hrvatsku pa sigurno i ovdje posjećujete kazalište. Živite nedaleko Pariza, koji osim nacionalnih kazališta poput Comédie Française, Odéon ili Chaillot ima mnoštvo nezavisnih kazališta. U usporedbi s tom situacijom – može li se što kvalitetno pogledati u našim kazalištima?

Moram priznati da sada malo manje idem u kazalište – svega dva-tri puta mjesečno. I to jednako u Parizu i u Zagrebu. Svaki put kad putujem u Hrvatsku – pet puta svake godine u vrijeme školskih praznika u Francuskoj – zaustavim se jedan ili dva dana u Zagrebu, tako da pratim programe HNK-a, ali i Gavelle ili ZKM-a. To su mi najdraža kazališta u Zagrebu, koja mi daju priliku da upoznam dobru kvalitetu hrvatske kazališne scene. Prvi put sam Držića gledao u Gavelli. To je bilo 2012. u režiji Marca Sciaccaluge.

Trenutno prevodite Držićeva Dunda Maroja. Koliko traje taj proces? Hoćete li s prijevodom Dunda oprostiti od Držića ili je avantura tek počela?

Sad već tri godine radim na Dundu. Ne stalno, ali često se vraćam tekstu između dva prijevoda. Sada planiram usporediti svoj rad s engleskom verzijom Filipa Krenusa prije nego što ga ponudim stručnjacima na nove provjere i popravke. A vjerujem da će ih biti. Poslije toga ne znam, ne mogu još reći sa sigurnošću što ću dalje s Držićem. Novela od Stanca mi se sviđa, ali pjesništvo i versifikacija otežavaju prijevod i ne znam zasad kako bi to ispalo na francuskom.

Prije nekoliko godina otvorili ste izdavačku kuću Prozor-éditions. Znamo da je danas i velikim izdavačima teško poslovati jer se knjige ne prodaju dobro kao nekada. Što želite postići sa svojom izdavačkom kućom?

Pokrenuo sam Prozor-éditions 2017. Naklade su male. Veći dio knjiga darujem specijaliziranim knjižnicama i publici koju zanimaju hrvatska kultura, književnost i / ili kazalište. Radim kao profesor francuskog jezika u školi specijaliziranoj za grafički dizajn, pripremu za tisak i tiskanje, tako da imam priliku izdati knjige po nižoj cijeni. Barem zasad. Ako to sve nešto vrijedi – bit će nešto od svega. Ne smatram se velikim izdavačem i znam da to nikad neću ni biti.

Imate li želju da neki vaš prijevod bude objavljen u nekoj od poznatijih francuskih izdavačkih kuća? Jeste li već pokušavali ostvariti kakvu suradnju?

To bi značilo da sam uspio dati francuskoj publici priliku da upozna hrvatsko kazalište. Većina mojih prijevoda klasične su drame, pa bi bio veliki uspjeh ostvariti takvu suradnju jer je većina dramskih prijevoda obavljena tek kad se predstave na sceni. Jedna mi je drama trenutno kod poznatoga francuskog izdavača. Ali neću vam reći o kome ni o čemu je riječ jer ne bi bilo prvi put da odgovor bude negativan. Na kraju, ako odgovor bude pozitivan – sigurno ćete smjesta saznati.