PROZOR-ÉDITIONS

FRANCUSKI PRIJEVODI I POTEŠKOĆE U PREVOÐENJU
KOMEDIJA ILIJA KULJAŠ I ANDRO STITIKECA
 

 

 

Mogli bismo pomisliti da nije od pretjerana interesa iznova prenositi te kazališne komade na francuski. Pritom sam obje spomenute komedije otkrio i preveo sa stanovitim entuzijazmom. I to kako bih ukazao na specifičnosti tih dviju komedija.

Ilija Kuljaš se naslanja na intrigu Građanina plemića dok Andro Stitikeca kompilira odlomke Umišljenog bolesnika i Ženidbe na silu,  pripojene središnjoj potki Molièreova Škrtca. Pritom u oba slučaja, koliko god glavna potka bila molièrevskog nadahnuća, nailazimo i na nove intrigue, koje uglavnom pokreću sluge. Intervencija Pulcinelle donosi 20 novih scena, od ukupno 33 koliko ih je u Iliji Kuljašu. Kod Andre Stitikece, nailazimo na 18 novih scena, od 46 koliko ih broji komedija. A kako su mnoge scene kraćene, izmijenjene, prepravljene, te dodate nove, tako se potonje ne mogu zadovoljiti da ih se tretira isključivo kao prijevode, pa čak niti kao adaptacije. Publika kojoj su bile namijenjene te komedije ima snažan učinak kako na prijevod samih Molièreovih djela tako i na pridodane scene. Utjecaji commedije del arte poduprti su likovima čiji lazziji, burleskne intervencije, preinačuju tekstove na izvorištu dubrovačkih autora.
      Molière je očarao cijeli svijet dotakavši se onoga univerzalnoga u Čovjeku. Komedije usredotočene na Dubrovnik ne nude više od toga, ali nam ipak daju proživjeti jedno razdoblje i upoznati ukus njegove publike, čime nas i dalje mogu očarati, ili u najmanju ruku razonoditi. Ilija i Andro jesu groteskni, ali omogućuju da i ljudi iz puka dožive kazalište na narodnom hrvatskom jeziku. Ždero i Pulcinella su luckastiji lakrdijaši od Scapina ili drugih molièrovskih likova, neotesani su dok ne postanu vulgarni, ne baš po ukusu versajskom, no bilo je neophodno da se svide Dubrovčanima, što je navelo te kazalištarce da prevedu ili adaptiraju za scensku izvedbu dvije trećine Molièreovih komada. Divne li pustolovine tih kazališnih trupa mladih entuzijasta koji se trude zabaviti puk dubrovački!
     Odlučio sam se kod prve ruke prijevoda ničime se ne referirati na Molièrovo djelo. Već sam se tek naknadno, katkad tijekom podužeg razdoblja dorađujući tu prvu verziju, pažljivo vraćao Molièreovim tekstovima kojima su se dubrovačke komedije nadahnjivale.

Koje su to dakle poteškoće s kojima se prevoditelj suočava?
    Prevoditi može polučiti i frustraciju kada nam je žrtvovati stil. S tim da nam je izbjeći da francuski tekst naruši hrvatski. Različiti utjecaji tih dviju komedija pred prevoditelja postavljaju izazov:  između polaznog, izvorišnog francuskog teksta, talijanskih modela commedije del arte, i dubrovačke književne baštine koja teče od komedija u prozi Marina Držića : na prevoditelju je da poštiva različite izvore i uzuse koje nameću. A mora se nositi i s mnogostrukim intrigama u tim dvjema komedijama koje nemalo prostora pridaju slugama : brojimo tako 15 scena s Pulcinellom u Iliji Kuljašu dok se sam Ilija pojavljuje u tek 13 scena. Ti su likovi sluga tako glasovi koje prevoditelj mora okarakterizirati, svaki ukazuje na svoj profil, identitet, oslanjajući se na jezične specifičnosti: Pulcinella pribjegava bazičnom i deformiranom talijanskom jeziku, Ždero se služi prostačkim jezikom začinjući ga često vulgarnostima, stric Niko nerijetko kad uzvišenim stilom…
     Leksičko-semantički problemi, gramatički, oni sintakse, retorički, kulturološki… Razmišljati o poteškoćama pri prevođenju većim je dijelom brinuti o izboru koji dovodi do semantičkog gubitka, poetskog, socio-kulturološkog. Posljednjih godina posvećujem se prevođenju klasičnih djela s dubrovačkog repertoara. Osim stanovitih, prethodno spomenutih poteškoća a specifičnih tim dvjema komedijama nadahnutim Molièreom, nailazimo na iste probleme. Cilj je zahvatiti ambijent jezika u svoj njegovoj svakodnevnoj stvarnosti, u njegovu tonu, dužinama, ritmu, ukratko, doprijeti do same glazbe jezika kako bi ga se prilagodilo prepoznatljivom smislu u ciljnome jeziku - pritom svjesno ne štedeći čitatelja truda potrebnog da bi se zahvatila izvorna kultura.
    Na poteškoće nailazimo već u samoj transkripciji teksta dijelom pisanog ijekavicom XVIII. stoljeća. Dragocjenu pomoć pokatkad nude riječnici pridruženi djelima pri njihovu objavljivanju na hrvatskome jeziku. Tako je s Ilijom Kuljašem, no nažalost ne i s Androm Stitikecom, kojeg nam prepisanog iz više rukopisa u nedorađenom obliku donosi Đuro Körbler. Ova raznolikost izvornih rukopisa među ostalim podrazumijeva i varijante, tako da je katkad na prevoditelju da načini izbor. Pribjegavanje fusnotama, koje nisu na cijeni u kazališnim tekstovima, svoj istinski smisao zadobivaju isključivo ako namjera nije scenska izvedba. Pojedini pojmovi usprkos kako rječnicima tako i mišljenjima književnih istraživača kojima se obraćam za pomoć bivaju i dalje nerazumljivi, nepoznati ili pak upitni. Prihvatiti je tako i priznati vlastitu nemoć razumijevanja, pa time i prevođenja stanovitih dionica, pa u nekim slučajevima pribjeći formuliranju hipoteza na dnu stranica, ukazati na varijante do kojih su došli prethodni književni istraživači. U komediji Andro Stitikeca, za koju ne raspolažemo bilješkama o pojmovima na dubrovačkome dijalektu danas zastarjelom ili pak zaboravljenom, u prijevodu putem fusnota ukazujem na jedanaest odlomaka kojima mi je priznati nepotpuno razumijevanje, predlažući katkad hipotetske interpretacije  proizašle iz bliskosti s određenim pojmovima kako na hrvatskom tako i na talijanskom jeziku.
     Jer prevoditi znači izabrati. U svakom prijevodu poteškoća ne manjka. A ovdje bivaju tim zamršenije s obzirom na specifičnu povijest tih komedija, nanovo otkrivenih u XX. stoljeću te nedovoljno proučavanih do danas. Kulturološke reference, lokalne specifičnosti, slikoviti prizori nam moguće je daju za uvidjeti više o Dubrovniku nego o Molièreu. I jezik je isto tako snažno svjedočanstvo narodnog dubrovačkog govora XVIII. stoljeća. Zaboravljen, nije pritom izgubio čar. Naposljetku, zahvaliti nam je Molièreu što dubrovačkom kazalištu podari mogućnost da još neko vrijeme proživi na hrvatskome jeziku usprkos sve snažnijem otporu vlasti samoga Grada, kao i pritisaka bolje opremljenih i profesionalnijih talijanskih družina, a koje će sredinom XVIII. stoljeća na dubrovačke daske koje život znače nametnuti talijanski jezik.

Glavno je pitanje u vezi poteškoća na koje nailazimo prevodeći: zašto prevodimo? Ove dvije komedije sam preveo kako bih objavio knjigu koja bi francuske književne povjesničare upoznala s njima, dok su dubrovački autori prevodili kako bi izvodili predstave za narod. Različiti projekti impliciraju i različite dileme oko prijevoda koji su uslijedili. Molière je, u slijedu književne povijesti dubrovačkih komedija u prozi te pod kulturnim utjecajem Francuske u klasicizmu, bio tako plodno tlo koje nije moglo ne privući dubrovačke kazališne družine mladih ljudi zagriženih za kazalište.
     Francuzu je divno otkriće da su u drugim zemljama Molièreove komedije zarana naišle na prepoznavanje. Primijetio sam tako entuzijazam francuskih književnih istraživača već u susretu s komedijama Marina Držića, zatim komedijama u prozi XVII. stoljeća, tkz. smješnicama, pa tako i s « moliéradama » iz prvih desetljeća XVIII. stoljeća. Priznati povjesničari književnosti i kazališta, poput Georgesa Forestiera, Claudea Bourquia, Guya Spielmanna, Patricka Boucherona i Patricka Dandreya, prate tako posljednjih godina moj rad na prijevodima klasičnih djela, te uvijek iznova bivaju iznenađeni otkrićem tolike književne raskoši u Dubrovniku, što je donedavna u Francuskoj bila poprilična nepoznanica.
   Naposljetku, treba li se uopće u tim djelima pod svaku cijenu pozivati na Molièrea? Imamo li pravo rehabilitirati Molièrea u njima kada su ga dubrovački autori apsorbirajući ga zapravo prešutjeli? Nije li poželjnije u tome nazrijeti njihovu želju za afirmacijom originalnih djela? Na kraju krajeva, u svome Škrtcu sam Molière ne spomene ni Plauta niti komediju mu Aulularia…
 

 

Listopad 2022.
Nicolas Raljević