Ulomak Predgovora Branka Hećimovića

 



Zamišljena početkom četrdesetih godina kao neposredna društveno angažirana reakcija na rat, te ostvarivana parcijalno, i u razmacima, Matkovićeva trilogija I bogovi pate 1962, utemeljena na antičko grčkim mitološkim predlošcima i likovima bogova, polubogova, titana, heroja i običnih smrtnika, odmakla se u svojoj otegnutoj genezi od autorove prvobitne namjere i intonacije prvonastale drame Prometej 1952. Disparatnost između Prometeja, u kojem se ilustrativnoprogramatskim apostrofiranjem pristarog smrtnika Antroposa i dijaloškim upadicama članova njegove obitelji, kao i simboličnom inkarnacijom posljednjeg titana, Prometeja, utopistički pokušava aktualizirati buđenje ljudske svijesti i rađanje vizije novog svijeta, te Herakla 1958. i Ahilove baštine 1959. više je nego očita, tendencijski i rezultatski. Zadržavajući poput Shawa i Giraudouxa mit kao predložak i formu Matković stoljetno nasljedstvo o legendarnom Heraklu koristi kao ekspoziciju postupno suprotstavljajući kostobolnog starca vlastitim lažnim predodžbama o svojoj snazi, herojstvu i veličini, koje simboliziraju njegovo oličenje u gromadnom kipu i koje iz osobnog interesa podržavaju njegova okolina, njegova žena i slijepi pjesnici slaveći ga u heksametrima. Promičući takvom persiflažom i depatizacijom Heraklova samospoznavanja, koje tragom antičke tragedije razrješava udjelom sudbine – Heraklo, naime, ne može pobijediti mit jer je njegova sudbina mitski određena – Matković potencira višesmislenost, asocijativnost i aluzivnost svojeg antimita, koji se i čita i izvodi kao atak na kult ličnosti. Treća sastavnica trilogije, Ahilova baština, nije tako sustavno i složeno sazdana te mnogovrsno osmišljena kao Heraklo  i tretira se više kao krajnji humanističko-pacifistički opredijeljeni esejističko-dijaloški pledoaje nego kao drama trojanskog rata. Antičkim helenskim temama i trojanskim ratom bavit će se Matković još i u tri dramoleta male mitološke trilogije Trojom uklete 1972, koju obilježava usredotočenost na tri ženska lika, na Helenu, Andromahu i Klitemnestru, po kojima su i ti dramoleti naslovljeni, te antiiluzionistički konstruktivizam i konverzacijski dijalog koji do posebnog izražaja dolazi u sadržajnoj razvijenosti monodramskog teksta Klitemnestra.