Ulomak drame

HORVAT: Ako je istina, kao što za gavrane kažu, da žive preko sto godina, onda ima između ovih sigurno jedan koji je tu graktao prije sto godina po ovimoranicama: malo sjevernije je gratkao kod Smolenska, po Litvi, na Berezini. Još jučer je pojeo masno oko kakvog Bonaparteovog carskog kolonela, a noćas čeka naše oči! Čudno je to s tim pticama!

GREGOR: Osjećaju mrtvaca na pedeset kilometara! A ljudske oči cijene kao delikatesu! Kad je proljetos Brusilov pregazio Dnjestar, gledao sam jednog grobara gdje ih lopatom mlati a ne može da ih otjera. Kao dijete strašno sam se bojao gavrana. Ni Cigani ga ne jeduspada među simbole, među sjetnice I zmije. A tvoja je straža zaspala!

HORVAT: Neka spava! Leži u vodi, a diše mirno kao u postelji. Čovjek je nevjerojatno jaka životinja: pojeo je sve druge životinje oko sebe, i samoga sebe ždere, i spava u blatu i u vodi, a gavrani mu kljucaju oči, a ti sve zajedno zoveš «postepeno I zajednički». To je postepeno razvijanje nečeg zajedničkog u nama: progres. Imaš li šibica?

GREGOR: Cigaretu?

HORVAT: Ne. hoću da pogledam još jedan put staru! Daj mi, molim te, šibice!

GREGOR: Bizarna ideja!

HORVAT: Hvala!

Horvat je zapalio šibicu pred obrazom te crne krpe na lipinoj grani. Njeno lice se zazelenjelo na odrazu svjetlosti sablasno.
       Lice joj je potpuno mirno! Kao da ju je netko pomilovao! Mnogo je ljepša nego prije pola sata! Izraz joj postaje blag I svetački miran. I krvava je. Prešao je rukom preko njenog obraza. Čudno: ljudska krv je masna! Večeras su je još istukli u drvarnici. Orobili su je, osudili je na smrt, a onda su je još I istukli do krvi!
     Zanjihao je truplo prstom. Sada je perdmet! Tvda nepomična stvar! Dok nije bila stvar, izgledala mi je savršeno dosadnom! A sada kad se je ukočila, sada je počelo iz nje da teče jedno čudno strujanje; kao dijete uvijek sam se bojao voštanih svetačkih likova po oltarima. U staklenim škrinjama, u čipkama: obrazi od voska, a na njima usirila se krv; a noćas osjećam čudno tajanstvo te usirene svetačke krvi. Da sam je baš morao postati jedna krabulja iz Goyinih bakroreza, krvnik u oklopu koji stoji pod raspelom, gorila iz panoptikuma koji je pregrizao grkljan svojoj žrtvi!

GREGOR: Svejedno tko. Personificirati u ratu pitanje lične, individualne moralne krivnje savršeno je glupo. Ovdje u ovim prilikama, neke naročite individualne odgovornosti, ako baš hoćeš, ni pravne ni moralne, u smislu subjektivne krivnje, nema.

HORVAT: Nema, dakako, I onda ovaj kriminal u nama I oko nas, on je po tebi apstaktan, što?

GREGAR: To nisam rekao. Kriminal postoji, dakako, ali kao lolektivna pojava.

HORVAT: Pa ipak, čovjek koji je potpisao ovu smrtnu osudu potpisao ju je lično, a ja koji sam je izvršio izvršio sam je isto tako lično I prema tome sam isto tako lično I odgovoran. Tu se ne da stvar izbrisati kao da je nema. Ja sam tu ženu objesio lično, a, osim toga, što se moje lične odgovornosti tiče, da nije došlo do one proklete scene od klavira, ne bi se, po svoj prilici, sve to bilo razvilo do ove dramatske gluposti.