Hrvatske prozne komedije ili smješnice 17. stoljeća

Hrvatske smješnice¹ prozne su komedije koje su se pojavile u drugoj polovici 17. stoljeća u Hrvatskoj (Dubrovnik i okolica), a prve su objavljene gotovo dva i pol stoljeća kasnije, a jedna od njih još uvijek nije objavljena. Djela su nam tako stigla u obliku rukopisa, ponekad nepotpunih, bez naslova,² bez imena autora, s varijantama za isti tekst ovisno ponovno otkrivenim rukopisima. U danas mjerodavnom O smješnicama & smješnice,³ dvije autorice Zlata Šundalić i Ivana Pepić sa Sveučilišta u Osijeku predstavljaju stanje aktualnih istraživanja uz deset do danas poznatih komedija: Jerko Škripalo, Džono Funkjelica, Mada, Starac Klimoje, Ljubovnici, Lukrecija ili Trojo, Šimun Dundurilo, Beno Poplesija (Robinja), Pijero Muzuvijer, Sin vjerenik jedne matere (potonji u rukopisnom obliku dostavlja se na CD-u).

        O autorstvu ovih tekstova postoji više teza. Neki istraživači redovito spominju ime Petra Kanavelića⁴ do te mjere da se u hrvatskoj književnoj historiografiji katkad govorilo o "kanavelićomaniji". Na drugim mjestima spominju se imena drugih književnika, poput Dubrovčana Frana Radaljevića (+1667), Džanluke Antice (+1688), Sigismunda (Šiško) Menčetića mlađeg (+1709), Ivana Sarova Bunića (+1712), ponekad Ignat Đurđević ili mnogih drugih kojima smo zapamtili samo imena dok je njihova književna djelatnost potpuno zanemarena. Druga teza tvrdi da su ove komedije tek popularni odraz commedia dell 'arte, čime im se uskraćuje bilo kakva književna autonomiju. A prema trećoj tezi, kojoj su istraživanja danas sklonija, hrvatske komedije sedamnaestog stoljeća autohtonog su podrijetla, s upletom određenih postavki iz talijanskih improviziranih komedija. Shodno ovoj tezi, autorstvo bi moglo biti ono nekolicine autora (izvođači, organizatori, direktori amaterskih društava); dakle ideja da bi hrvatske barokne komedije bile rezultat kolektivnog rada, a njihovi autori vjerojatno amateri.

        Slobodan Prosperov Novak objašnjava da su smješnice lokalni komični žanr koji se temelji na stakozvani ridiculose objavljenim u to vrijeme u Italiji. Prema autoru, te su forme bile posljednja produkcija eruditskog kazališta, napisane i prepisane komedije koje su svoj vrhunac doživjele u renesansi, dok su hrvatske smješnice bile reakcija na suvremenije i nezabilježeno iskustvo commedia dell 'arte. "U smješnicama su se sudarila dva različita, ali ne i nepodudarna iskustva; gestika nenapisanog i tekstualna fiksiranost."⁵ Međutim, u smješnicama je uspostavljena podudarnost s različitim književnim tradicijama koje se ne mogu svesti isključivo na eruditsku komediju i commediu dell 'arte budući da se upleću i elementi dubrovačke komične tradicije (pozivanje na djelo Marina Držić odnosno Martina Benetovića s Hvara na primjer).

        Samo vrijeme pojavljivanja smješnica još je uvijek otvoreno pitanje. Od deset komedija, precizan datum izvedbe poznat je samo za jednu od njih koja je, k tome ujedno i ona koja do danas nije objavljena (Sin vjerenik jedne matere). S tim da podaci u tekstu ponekad omogućuju približno ili s više preciznosti datirati određene tekstove: prirodne nesreće (potres 1667. u Džonu Funkjelici), prirodni fenomeni (komet 1680.-81. U Pijeru Muzuvijeru), društveni događaji (rat između Francuza i Nijemaca 1689. u Šimunu Dundurilu), spominjanje stvarnih dubrovačkih osoba (u Jerku Škripalu) itd. elementi koji zanimaju historiografa.

       Smješnice, ridiculose, bufonarije⁶ ili jednostavno prozne komedije druge polovice 17. stoljeća su u hrvatskoj povijesti klasične književnosti dobivale različiti tretman: neki ih istraživači uopće ne spominju, dok su im drugi pridali važno mjesto. Kritizirani su zbog načina kojim je konstruirano djelo kao i zbog stereotipnih likova, loše dramaturgije, površnih dijaloga, tromog humora, ukratko, pretjeranosti u njemu.

        No, dok je stara književna kritika bila oštra u pogledu smješnica, za primijetiti je posljednjih godina da doživljavaju novu, povoljniju procjenu: njihov realizam povezan sa svakodnevnim životom dubrovačkoga društva, ponovno otkrivanje popularnog jezika kroz njegove maksime i izraze, priznanje da je posrijedi efikasniji humor nego što se prvotno tvrdilo…

"Usmjereno čitanje hrvatskih smješnica pokazalo je, dakle, da se smijeh ne vezuje samo uz psovke, zoomorfizam i neuljudne odnose među likovima (polijevanje sadržajem iz noćnih posuda, seksualne aluzije), nego da se ostvaruje i na jednoj višoj razini, a vezuje se uz: aktualnost teme, likova i odnosa, tjelesnu komiku, ritam scenskog zbivanja, monolog zaljubljenika, ismijavanje zanimanja, zamjenu bitnoga s nebitnime ... "⁷

 

        Čitanje ovih komedija iz 17. stoljeća danas nije lak zadatak jer se čitatelj često suočava sa slabo poznatim ili nepoznatim pojmovima (dijalektalnim ili arhaičnim)i stranim idiomima (romanizmi, talijanizmi, makaronijski latinica, razni sabiri), kao i stranim jezicima koji su često u službi poticanja komičnog u tekstova, kao što svjedoči i o mjestu Dubrovnika na Mediteranu u to doba⁸. Tako da ovaj dramski žanr, koji se u narednim stoljećima prelijevao posebno u dubrovačku dramsku književnost odnosno općenito hrvatsku, možda zaslužuje veću pažnju.⁹

 

Nicolas Raljević

¹ Smiješno: 1. prilog. smiješno, smiješno; 2. imenica. smiješan; smiješnost: smiješan, komičan; smješkati: osmijeh, podsmijeh; smješljiv: pridjev, smijeh, koji se voli smijati, razigran, vedar, veseo, veseo. (Prema Hrvatsko-francuskom rječniku, Jean Dayre, Mirko Deanović, Rudolf Maixner, ur. Dominović, Zagreb, 1996.) Prethodno se nazivaju renesansne komedije ili znanstveno izvedene komedije (derivirane eruditne komedije), izraz smješnice se prvi put u hrvatskoj književnoj historiografiji pojavljuju pod piscima Slobodana Prosperova Novaka i Josipa Lisaca 1984. Na francuskom bi izraz "drôleries" možda najbliže označio ovaj kazališni žanr popularan u Dubrovniku u klasično doba.

 

² Samo su dva teksta zadržala svoj izvorni naslov: Starac Klimoje i Šimun Dundurilo, dok su druga djela općenito od prvih istraživača dobila ime jednog od glavnih likova ili naslov u odnosu na radnju.

 

³ O smješnicama & smješnice, Zlata Šundalić i Ivana Pepić, Zrcalo prošlosti, Osijek, 2011. Ovu sam knjigu opsežno koristio u ovom prezentacijskom tekstu.

 

⁴ Petar Kanevelić (ili Kanavelović, Kanaveli, Canaveli, Canavelli, De Canavellis), pjesnik i dramatičar (Korčula, 27. prosinca 1637. - Korčula, 16. siječnja 1719.). U početku mu je dodijeljeno ne manje od dvadeset komedija. Neporecivo je, međutim, da je autor crkvene drame Stradanje Kristovo (Muka Isukrstova), tragikomedija Vučistrah i Zorislav, pastorala Vjerni pastir (Vjerni pastijer), drame kantate Venere, Kupido, Marte, Elena i Paride, a vrlo vjerojatno i nakon Miljenka Foretića (Hrvatski biografski leksikon, 2009: hbl.lzmk.hr) iz tragikomedije Sužanjstvo srećno, komedija Andro Stitikeca i komedija Šimun Dundurilo.

 

⁵ Novak, Slobodan Prosperov, 1999, Povijest hrvatske književnosti. Od Gundulićeva "poroda od tmine" do Kačićeva "Razgovora ugodnog naroda slovinskoga" iz 1756, tome III, Antibarbarus, Zagreb. P ; 564. Citirano u O smješnicama & smješnice, str. 20.

⁶ Posljednji izraz općenito koriste oni koji ih zanimaju manje za književnost.

 

O smješnicama & smješnice, Zlata Šundalić et Ivana Pepić, Zrcalo prošlosti, Osijek, 2011, p. 51.

 

⁸ Transkripcija stranih riječi (uglavnom talijanskih) u smješnicama obično se vrši prema hrvatskoj fonetici. Ponekad su te riječi iskrivljene svakodnevnom upotrebom stanovnika Dubrovnika i nisu uvijek odmah prepoznatljive. Osobno, na isti način na koji sam zadržao izvorna prezimena u njihovoj hrvatskoj transkripciji, donio sam odluku da poštujem pravopis izvornih rukopisa u svom prevoditeljskom radu na tim odlomcima na stranom jeziku. (Napomena urednika).

 

⁹ Jedan primjer između ostalih: komedija Andro Štitikeca inspirirana Molièreovim djelom danas je predstavljena kao prolazni oblik od smješnica prema hrvatskom žanru "frančezarije".