PROZOR-IZDANJA

Odlomak iz predstave

HORVAT: Ako je istina, što se kaže za vrane, da žive preko stotinu godina, onda mora biti jedna od ovih, koja je graknula prije jednog stoljeća na one orahe; nešto sjevernije, graknuo je nad Smolenskom, nad Litvom, nad Berezinom. Još jučer je jeo masno oko pukovnika cara Bonapartea, a večeras čeka naše oči. Ove ptice su nevjerojatne!

GREGOR: Pedeset kilometara daleko nanjuše leš. I uživaju u ljudskim očima kao u pravim poslasticama! Kad je Brusilov prošlog proljeća prelazio Dnjestar, primijetio sam grobara koji ih je udarao lopatom, a da ih nije uspio uplašiti. Kao dijete imao sam užasan strah od vrana. Ni cigani ih ne jedu. Spadaju pod simbole između kvačica i zmija. I stražar je zaspao...

HORVAT: Neka spava! Leži u vodi, ali diše spokojno kao u krevetu. Čovjek je doista snažna životinja: proždirao je sve druge životinje oko sebe, jede sam sebe, spava u blatu i vodi, vrane mu kljucaju oči i sve to zovete « progres i kolektiv_cc781905 -5cde-3194-bb3b-136bad5cf58d_». Riječ je o progresivnom razvoju onoga što je u nama kolektivno i što vi nazivate progresom. Imate li šibica?

GREGOR: Cigareta?

HORVAT: Ne. Samo želim ponovno gledati staru. Molim te daj mi šibice.

GREGOR: Smiješna ideja!

HORVAT: Hvala.

Horvat je zapalio šibicu kraj lica ovog tamnog smotuljka koji se držao za granu lipe. Njegovo lice izgleda zelenkasto u odrazu spektralne jasnoće.
Figura mu je potpuno spokojna. Kao da ju je netko pomilovao. Mnogo je ljepša nego prije pola sata. Ima blagi, smireni izraz lica svetice. I krvava je.Prešao je rukom preko lica. Čudno je to: ljudska krv je masna! Još su je udarili jutros u podrumu drva. Opljačkali su je, osudili na smrt i povrh toga tukli do krvi.
     Prstom gura tijelo koje se njiše.Sada je to samo jedna stvar. Teška i kruta stvar! Sve dok nije bila ta stvar, djelovala mi je potpuno ravnodušno. I sad kad se ukočila, sad je iz nje počeo izbijati neki čudan tok. Kao dijete uvijek sam se užasavao voštanih kipova svetaca na oltarima. U njihovim staklenim škrinjama i njihovim vezicama, njihovim voštanim licima na kojima je šikljala krv. I večeras, osjećam čudnu tajnu ove zgrušane svečeve krvi. I ja sam morao biti taj koji je postao maska na Goyinoj gravuri, krvnik u oklopu koji stoji ispod raspela, gorila u muzeju voštanih figura koji je zario svoje očnjake u grlo svoje žrtve!

GREGOR: Ma koga briga! U ratu je krajnje uzaludno personificirati pojedinačna pitanja ili moralne odgovornosti. Tu u tim prilikama nije bilo posebnih individualnih odgovora, ako hoćete, ni pravnih ni moralnih u smislu osobne odgovornosti.

HORVAT: Nema, naravno, ali onda je i zločin u nama i oko nas, po Vama, apstrakcija, zar ne?

GREGOR: Nisam to rekao. Zločin očito postoji, ali samo kao kolektivna pojava.

HORVAT: Pa ipak, čovjek koji je potpisao tu smrtnu presudu potpisao ju je kao pojedinac, a ja koji sam je izvršio, izvršio sam je isto tako pojedinačno i smatram se jednako odgovornim. Činjenica se ne može izbrisati kao da ne postoji. Osobno sam objesio tu ženu i štoviše, što se tiče moje vlastite odgovornosti, da se nije dogodila ova prokleta scena kraj klavira, ne bi se sve ovo odvijalo ovako do ovako dramatičnih strahota.