HRVATSKO ZALEĐE POČETKOM XX. STOLJEĆA
Mala antologija etno-teatra.
dizajn i prijevod
Nikola Raljević
4 autora, 5 drama, 12 ilustracija, 262 str
*
Kako vratiti život prošlog vremena? Kako obnoviti prošlo društvo?
Hrvatska je književnost više nego u Francuskoj poznavala eminentni dramaturški interes za svoje ruralne rubove, rustikalni život i svoje stanovnike udaljene od gradova. Tako su prva desetljeća 20. stoljeća omogućila da se na pozornicama hrvatskih kazališta često prikazuje seljački život. Mnogi su nam autori, smještajući svoje radnje u seoske sredine, dočarali djeliće tadašnje svakodnevice i drugdje, daleko od mjesta kojima je književnost inače omiljena, u samom srcu seljačke kulture i običaja.
Kazalište djelomično može obnoviti ono što je u međuvremenu izgubljeno oslanjajući se najprije na svoju usmenost koju prenose ovi autori, na situacije prisutne u njihovim tekstovima, na kostime i scenografiju o kojima su do nas stigla brojna svjedočanstva. U svakom slučaju, to je ambicija ove knjige koja na ovaj način želi spojiti kazalište i etnografiju. Milan Begović, Milan Ogrizović, Petar Pecija-Petrović i Srđan Tucić, između ostalih, svojim nam pisanjem pružaju dragocjenu priliku da ponovno proživimo te izgubljene svjetove. Mnoge ilustracije i fotografije još uvijek upotpunjuju ove tekstove i omogućuju čitatelju da slikom obogati svoje otkrivanje arhaičnih stvarnosti. Ovo je poziv skromno upućen svima da pokušaju oživjeti prošlost hrvatskog zaleđa.
Nikola Raljević
*
HRVATSKO ZALEĐE POČETKOM XX. STOLJEĆA
Mala antologija etno-teatra
koncept i prijevod
Nikola Raljević
4 autora, 5 kazališnih tekstova, 12 ilustracija, 262 str.
*
Kako dočarati život minulog vremena? Kako restituirati društvenu stvarnost iz prošlosti?
Hrvatska je književnost više nego u Francuskoj pokazala snažan dramaturški interes za svoje ruralne rubove, rustikalni život i stanovnike udaljene od gradova. Tako je u prvim desetljećima 20. stoljeća omogućeno da scene hrvatskih kazališta redovito prikazuju život na selu. Smještajući svoje radnje u seoske sredine, mnogi su nam autori dočarali djeliće tadašnje svakodnevice s drugih mjesta, udaljenih od onih na kojima se književnost obično zadržava, zahvaćajući samo srčane običaje seljaka.
Kazališna umjetnost može djelomično obnoviti ono što se u međuvremenu izgubljeno oslanjajući se ponajprije na svoju usmenost koju nam prenose ovi autori, situacijama prisutnim u njihovim tekstovima, kostimima i scenografijom koju nam posreduju. U svakom slučaju, nakana je to ove knjige koja ovim putem spaja kazalište i etnografiju. Milan Begović, Milan Ogrizović, Petar Pecija-Petrović i Srđan Tucić, među ostalim, svojim pisanjem pružaju dragocjenu priliku da iznova proživimo te izgubljene svjetove. Mnoge ilustracije i fotografije upotpunjuju ove tekstove omogućujući čitatelju da slikom obogati svoje otkriće arhaičnih stvarnosti. Poziv je to skromno upućen svakome da pokuša oživjeti prošlost hrvatskoga zaleđa.
Nikola Raljević
Predgovor
po
Nikola Raljević
Kazalište i tradicijska kultura duboke Hrvatske na početku XX. stoljeća
Hrvatska, unatoč relativno maloj površini i oko četiri milijuna stanovnika, ima vrlo raznoliku etnografsku baštinu. Stoga se može podijeliti u četiri glavne regije: obalnu, planinsku, središnju i istočnu. No, ako su danas obala i glavni grad Zagreb poznatiji zbog ubrzanog otvaranja ovog prostora svjetskom turizmu od početka ovog stoljeća, potrebno je prepoznati određeno neznanje u Francuskoj i drugdje za ostale zone. zatvorena izvan glavnih turističkih ruta. Od zapada prema istoku, gorska, središnja i ravničarska Hrvatska ipak bi zasluživala veći interes za otkrivanje zemlje i njezine kulture.
Ove se regije razlikuju prema svojim prirodnim posebnostima, neslavenskom kulturnom baštinom naslijeđenog starog stanovništva i imali različite povijesne sudbine. Pod utjecajem su širokih kulturnih prostora (mediteranski, balkanski, srednjoeuropski). Zbog toga se razlikuju i po svojim kulturnim obilježjima, au svakoj od ovih relativno malih regija Hrvatske nalazimo raznoliko etnografsko bogatstvo. Ta raznolikost ne dijeli hrvatsku popularnu kulturu, već svjedoči o sposobnosti hrvatskog naroda da se prilagodi životnim uvjetima i da na njih kreativno odgovori. U načinu života iu području kulture pitanja su vrlo složena. Diljem jugoistočne Europe stanovništvo se kroz stoljeća intenzivno selilo, a posebice tijekom turskih osvajanja. Izbjeglice s juga i istoka stoljećima su hrlile u Hrvatsku: novi stanovnici su, dakle, sa sobom donijeli svoj način života i svoju kulturu, a susreti i miješanja stanovništva doveli su i do miješanja kulturnih elemenata. Kulturne granice ovih regija stoga nisu ni precizne niti uvijek vrlo jasne. Među njima ima prijelaznih prostora u kojima se miješaju elementi iz dvije ili čak tri zone.
GORSKA HRVATSKA
Život u planinskim predjelima Hrvatske protekao je u neprestanoj borbi s prirodom. Dio planinskog terena u unutrašnjosti je kamenit, a drugi dio prekriven planinskim šumama. U krškim područjima sa skromnom vegetacijom ljudi su u vječnoj potrazi za plodnim tlom, pašnjacima i vodom. U područjima gustih šuma bore se sa svojim nepraktičnim, napornim sredstvima sječe i transporta drva. U prošlosti su živjeli od stočarstva, uglavnom ovaca, te obrađivali male komade zemlje. Stočari su selili stada u potrazi za ispašom, mlijeko su prerađivali u trajnije mliječne proizvode, šišali i prerađivali runo ovaca u vunu za tkanje i pletenje.
Ovu regiju karakterizira izrazita prevlast muškaraca nad ženama. Muškarci su svakodnevno bili uglavnom pastiri s osobitim darom za rezbarenje drveta. Prema predaji, oni su junaci vremena bitaka protiv Turaka, s oružjem pri ruci, čak i onda kada je ono izgubilo svoju važnost i postalo ukras. Oni su izrađivači i svirači glazbala (gusle, gajde, dvofrule) te pjevači planinskih napjeva s posebnom tehnikom pjevanja i netemperiranim ljestvicama. Oni plešukolou snažnoj dinamici, po vrlo starom, raširenom obrascu, najčešće bez glazbene pratnje. Svečana odjeća primjer je jednostavnosti kroja i velikog bogatstva ornamenata u tkanju i vezu. Odabir boja, materijala i uzoraka primjer je istančanog i istančanog ukusa.
Stanovnici ove regije također su bili bogati radni emigranti u inozemstvu. Ovčarstvo, prerada vune i mlijeka, lončarstvo i drvorezbarstvo nastavljaju se do sredine 20. stoljeća, mjestimice i dulje. Neki izrađivači glazbenih instrumenata nastavljaju obiteljsku tradiciju i danas u Kuterevu u Lici i Zelovu u Dalmatinskoj zagori, gdje još nekolicina izrađuje druge drvene predmete i dječje igračke.
cc781905-5cde-3194-bb3b-136bad5cf58d_ Ručni rad ističe rezbarenje drva, preradu vune i predmete od tekstila za kućanstvo, tronošce i vunene stoliće, stolice, posebna voditeljska stolica, drveno i keramičko posuđe za kuhanje i jelo, glazbeni instrumenti. Vunene tkanine, tkanje i vez na vunenoj tkanini stoljetni su plod istančanog osjećaja za sklad boja i šara, dokaz velike umjetnosti žene. Isto vrijedi i za muško znanje obrade drveta i ukrašavanja drvenih predmeta raznim tehnikama. Nije slučajno da neki od najvećih hrvatskih kipara potječu s ovih prostora.
Posebnost ovog kraja su i karnevalske maske i likovi iz daleke antike, čudesna stvorenja omotana ovčjom kožom, sa šarenim vrpcama, velikim i malim zvončićima, te likovi muškaraca i žena – djeda i bake – s izraženim spolnim obilježjima, koji zabavljaju gledatelji simulacijom spolnog odnosa .
SREDIŠNJA HRVATSKA
Središnja Hrvatska je brdsko-slivno područje, gospodarski i kulturno vrlo raznoliko. Tu se susreću tri varijante hrvatske kulturne tradicije (jadranska, dinarska i panonska) i najizraženiji utjecaji srednje Europe, posebice njezina alpskog i panonskog dijela. U gospodarstvu je naglasak na uzgoju kukuruza, lana, stočarstvu i kontinentalnom tipu vinogradarstva. U vinogradima, smještenim na obroncima brežuljaka, izgrađene su vinogradarske kolibe koje se skladno uklapaju u krajolik. One su mjesto društvenog okupljanja i posebnog vinskog folklora, posebice u vrijeme berbe, kao i kada vino sazrijeva (Martinjsko su poznati obredi krštenja vina, popraćene zdravice i dr. Pjesme).
očigledna obiteljska jedinica. Tako nalazimo predmete iz unutarnjeg prostora tipične zajedničke kuće u kojoj se brojna obitelj okuplja u zadruzi, živi, organizira poslove te poljoprivredne i kućanske poslove. U ovom kraju zadivljujuće je bogatstvo tekstilnih tehnika, ljepota lanenog ruha, posebnost ornamenata na odjeći kao i na tekstilnom namještaju. Iako se uglavnom odnosi na žene, u nekim dijelovima središnje Hrvatske tom se djelatnošću bave i muškarci, ali njihova dužnost nije bila opskrba cijele obitelji odjećom niti nadzor nad cjelokupnim uzgojem i proizvodnjom ili procesom tkanja; tkalci su tkali samo po narudžbi, a za svoj su trud dobivali novac ili naknadu u naturi (u nekim drugim seoskim proizvodima).
Isprepletenost muške i ženske sfere naznačena je temom kuhanja meda, u izradi posebnih ukrasa od peciva (koji se prodaju na sajmovima i služe kao izraz sućuti i ponude odraslima i djeci). Osim izradom kolača i svijeća, seljaci se u ovom kraju bave i izradom drugih (polu)zanatskih proizvoda, izrađujući opanke, čizme, kapute, bačve, košare, lonce i drugo.
RAVNIČKA HRVATSKA
Život stanovnika istočne Hrvatske određen je prirodnim okruženjem, prostranom i plodnom ravnicom, nizinskim šumama i mirnim tokovima velikih rijeka. Napori uloženi u obradu zemlje i uzgoj stoke obilato su nagrađeni. Svoje relativno blagostanje iskazivali su bogatom odjećom i nakitom, obilnom hranom, kućnim pokućstvom, raskošnim proslavama vjenčanja, vjerskih svetkovina i drugih svetkovina. Nasuprot reklamiranoj pobožnosti, prisutan je pomalo hedonistički pogled na svijet i život, sklonost grubim šalama i erotskim aluzijama.
Te su pojave zastupljene karakterističnim predmetima u seoskim kućama (krevet s mnogo jastuka, ukrasna kolijevka, stolac) te drugim funkcionalnim i ukrasnim predmetima od drva, keramike, kože i rožine. Iznimna ljepota i jedinstvenost ukrasnih uzoraka i boja ističu prekrivače mladog bračnog para. Manji izbor predmeta vezan je uz pučku pobožnost: raspelo, molitvenik, krunica, klecalo, prikaz muke Isusove u staklenoj boci.
Kao posebnost ovog kraja su tikvice ukrašene parnim ornamentima koje su služile za piće i druge svrhe, a uglavnom su izražavale estetske sklonosti i vještine stanovnika Donje Hrvatske, kao i već spomenuto ukrašavanje odjeće, keramike i drvo, kravlji rog.
U folkloru je karakterističan ples velikkolos naglašenom društvenom ulogom. thekolobila je prilika za druženje, komunikaciju plesom, a posebno pjesmom, na poseban način: pojedinci, žene i muškarci, improviziraju stihove u kojima se pjevanjem obraćaju drugima, najčešće šaljivo i provokativno, ali i s negodovanjem pa čak i razuzdanost. U ravničarskoj Hrvatskoj karakterističan je i obredni ophod djevojaka na katolički blagdan Duhova, poznat tek u nekoliko sela u Slavoniji i među Hrvatima izvan Hrvatske: odjevene u svečane nošnje, okićene nakitom u zlatu, s muškim šeširima bogato natkrivenim. okićeni cvijećem i draguljima, s mačevima u rukama, lutaju od kuće do kuće, pjevajući i plešući.
Tekst djelomično inspiriranHrvatska tradicijska Kultura, Zorica Vitez,
Zagreb 2001., str. 12-20 (prikaz, ostalo).