Mali leksikon hrvatskog kazališta

MALI LEKSIKON HRVATSKOG KAZALIŠTA

Značajne ličnosti koje su doprinijele razvoju hrvatskoga kazališta.

Nikola Andrić, književnik, filolog i prevoditel (Vukovar, 5. prosinca 1867. – Zagreb, 7. travnja 1942.) Studirao je slavistiku i romanistiku i slavistiku u Beču i Parizu i doktorirao 1897. Na poziv Stjepana Miletića postaje dramaturg zagrebačkog kazališta od 1894. – 1898. i 1902. – 1907. Kao dramaturg nastojao je na čistoći jezika i pravilnom naglasku riječi, a za potrebe repertoara preveo je šezdesetak i drama jez. Prvi i upravitelj osječkog narodnog

Hrvatskog narodnog kazališta 1907., a zagrebačkog kazališta 1920. Godinama je najavljivao predstave i pisao kritike u „Narodnim novinama“ i predavao na Glumačkoj školi. Godine 1913. pokrenuo je Zabavnu biblioteku i bio njezin glavni urednik do smrti. Objavljeno je 600 naslova, uglavnom prevedenih romana, koji su svojim sadržajem razvijali čitateljski ukus i informiranost. Značajna su mu djela s područja kazališne umjetnosti: Spomen knjigaHrvatskog zemaljskog kazališta, 1895.,Izvori tarih kajkavskih drama, 1901., a od ostalih djelaPod apsolutizmom, 1906.,Branić jezika hrvatskoga, 1911.

Ljubo Babić, slikar, scenograf, kostimograf, dizajner i povjesničar umjetnosti (Jastrebarsko, 1890. - Zagreb, 1974.). Slikarstvo učio u Zagrebu iu Münchenu, završio povijest umjetnosti u Zagrebu. Studij je nastavio u Parizu (Académie de la grande Chaumière,1913-14. )Bio je profesor i rektor na Akademiji likovnih umjetnosti, direktor Strossmayerove galerije starih majstora, član JAZU._cc781905-94cde31-94 -bb3b-136bad5cf58d_Svestrani je likovni stvaralac i pisac koji započinje intenzivnu i dugogodišnju suradnju i prijateljstvo s Krležom uoči kraja I. svjetskog rata. Likovno je opremio prvu Krležinu objavljenu knjigu, pjesmu Prasak (1917.), Pjesme ja ja PjesmeII

(1918) te Hrvatsku rapsodiju (1918), a za Krležin i Cesarčev časopis Plamen (1919) izradio i naslovnu stranicu i plakat. Portretirao i Krležu 1917, 1918. i 1919, a Belu Krležu 1920. Krleža mu je posvetio dramuMichelangelo Buonarroti(1919.). Nadalje, osobno je opremio sljedeće izdanje: Hrvatski bog Mars (1922), Vučjak (1923) i Vražji otok (1924), a za časopis Književna republika izradio naslovnu stranicu i plakat (1923). Bog. 1929. sudjeluje u osnivanju Grupe trojice (Babić, Becić, Miše), vrlo značajne u likovnom stvaralaštvu Hrvatske 30-ih godina. Slikao je portrete i autoportrete i mnogobrojne mrtve prirode, a likovno je opremio i Krležine časopise Danas (1934) i Pečat (1939). Nadalje, izrađivao je studije narodne nošnje, slikao pejzaže i cvijeće, svoj vrt i atelijer, opremao i dalje Krležina djela te sabrana djela Shakespearea i Matoša. za hrvatsko kazalište, osobito u vremenu njegove suradnje s Gavellom u inscenacijama praizvedbi Krležinih drama: Golgota, Vučjak, Michelangelo Buonarroti, Adam i Eva, Gospoda Glembajevi, Leda. Svoj bogati scenografski rad završio je inscenacijom Krležina Areteja (1959). Na međunarodnoj pariškoj izložbi (Exposition internationale des99c décoratifs etcc 25c_19-25c je dobio _19-25c industriels). 3194-bb3b-136bad5cf58d_Grand Prix za inscenacije kazališnih djela Shakespearea, Držića, Gundulića, Goethea, Kosore i Krleže. U suradnji s Krležom, koji je imao nadzor nad svim organizacijskim radovima, postavio je u Parizu0195. u Palais Chaillot grandioznu Izložbu srednjovjekovne umjetnosti naroda Jugoslavije._cc781905-5cde-3194-bb35d5b-183

Josip Bach, glumac i redatelj (Gospić, 15. II. 1874. – Zagreb, 6. VII. 1935.) Tijekom školovanja u Hrvatskoj dramskoj školi uporno je nagovarao S. 1898. Odigravši stotinjak uloga i poslije usavršavanja u Burgtheateru 1903. počinje režirati. Zahvaljujući sposobnosti i neprestanom proučavanju europske književnosti na zagrebačkoj pozornici situira dramski modernizam. Godine 1908. postao je ravnatelj drame, 1920. kazališni ravnatelj uprave, a 1931.

ponovno I ravnatelj drama. Čuvena je njegova polemika zbog odbijanja Krležinih dramaAdam i Eva,Kristofor Kolumboi cenzure, odnosno skidanja s programa pred premijeruU logoru. Na Bachovo inzistiranje u zagrebačkom kazalištu angažiran je Ivo Raić, najveći hrvatski dramski i operni modernistički redatelj.

Milan Begović(Vrlika, 19. siječnja 1876. - Zagreb, 13. svibnja 1948.), rođen je u Vrlici, gradiću u Dalmatinskoj zagori. Srednju školu pohađa u Splitu gdje mu je kolega veliki hrvatski pjesnik Vladimir Nazor. Nakon što 1903. završava studij filologije i slavistike u Beču, zapošljava se u jednoj splitskoj srednjoj školi.

U kazalištu se okušava djelomsmirna1902. godine. Šest godina poslije upoznaje Alfreda Bergera, direktora Deutsche Spielhausa u Hamburgu, u kojem 1910. postaje redatelj i kazališni savjetnik. Od 1912. do 1915. radi kao redatelj u bečkom kazalištu Neue Wiener Bühne. Mobiliziran je od 1915. do 1919. Od 1920. predaje na zagrebačkoj Glumačkoj školi. Godine 1927. postaje umjetnički ravnatelj Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu. Nakon premijere njegove drameHrvatski Diogen, 1928., napisane po uzoru na roman Augusta Šenoe, prebačen je na radno mjesto profesora gimnazije zbog aluzije na političke prilike u Jugoslaviji. Na tom mjestu ostaje do mirovine 1932.

Antologiju hrvatske proze20. stoljeca. Tri godine poslije Sud časti Društva hrvatskih književnika osuđuje ga zbog javnog djelovanja za vrijeme ustaške NDH te je kažnjen oduzimanjem građanskih prava i zabranom pisanja. Umire u Zagrebu 13. svibnja 1948. godine.

Kao veliki poznavatelj europske književnosti razvija intenzivnu književnu djelatnost '20-ih i '30-ih godina. Njegova najpoznatija djela su:Pustolov pred vratima(1926.),Božji čovjek(1924.),Bez trecega(1931.),Američka jahta u splitskoj luci(1930), libreto za operuEro s onoga svijeta(1936) Jakova Gotovca i romanGiga Barićeva(1940). Djela su mu prevedena i izvedena u mnogim zemljama. Iako je Milan Begović prije svega dramatičar, njegov književni opus obuhvaća različite žanrove, što je slučaj s malim brojem pisaca u prvoj polovici 20. stoljeća, izuzme li se Miroslav Krleža u čijoj je sjeni živo do kraja. Ponovno otkrivenih '70-ih godina, Milan Begović bez sumnje zaslužuje istaknuto mjesto u povijesti hrvatske moderne književnosti. (1)

Julije Benešić, književnik, prevoditelj, leksikograf (Ilok, 1. III. 1883. – Zagreb, 19. XII. 1957.) Diplomirao je slavistiku i romanistiku te zemljopis u Krakovu 1907. Kao književnik javlja se u raznim žanrovima: poeziji, feljtonistici, književnoj kazališnoj. kritici. Za boravak u Varšavi organizirao je i Biblioteku Jugosłoviansku, objavljujući u njoj prijevode slovenskih i srpskih pisaca i djela istaknutih hrvatskih pisaca.

(I. Gundulić, I. Vojnović, I. Mažuranić, I. Andrić, M. Krleža) Jedna od najvažnijih Benešićevih djelatnosti vezana je za intendanture u zagrebačkom HNK-u, 1921. – 1926. i 1939. – 1940. Prvastraandatura se najzrelijim. razdobljem između dvaju Svjetskih ratova. Na repertoaru su djela osobito suvremenih dramatičara, J. Kulundžić, M. Begović, M. Feldman, A. Cesarec, a M. Krleža konačno dobiva kazališnu satisfakciju.

Mirko Božić(Sinj, 1919. – Zagreb, 1995.) Studirao je pravo u Beogradu i Zagrebu. Sudjelovao je kao partizan u narodnooslobodilačkom pokretu tijekom Drugog svjetskog rata. U kazališnom i svijetu istodobno djelovao kao stvaralac i kao upravitelj. Bio je tehnički direktor kazalištaPioniru Splitu (1946. – 1947.) i glavni tajnik Narodnog kazališta u Rijeci (1948. –_cc781905-5cde- 3194-bb3b-136bad5cf58d_1952.). Radio je kao umjetnički ravnatelj (1950. – 1953.) i intendant (1965. –_cc781905-5cde-3194- bb3b-136bad5cf58d_1969.) Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu te je sudjelovao u obnovi kazališne zgrade. Kao političar i visoki komunistički dužnosnik uređivao je i objavljivao brojne časopise. Između ostalog, bio je i glavni urednik tjednikaTelegramkoji je imao važnu ulogu u širenju zapadne kulture, književnosti i umjetnosti.

       Pisati Počeo sam izrazito rano. Djela su mu uglavnom nadahnuta kontekstom Drugog svjetskog rata. Njegovi su romani prožeti ruralnošću, poputKurlana(1952.) iliNeisplakanih(1955.). U tim djelima on razotkriva izgled i život u selima Dalmatinske zagore nakon Drugog svjetskog rata.
       Također i bio autor scenarija i radiodrame.
      Napisao je i brojna kazališna djela, kojima je radnja uvijek usmjerena na razdoblje rata.PravednikSigurno je njegova najbolja i najpoznatija drama. Prema mišljenju Nikole Batušića: „Božić je možda najzapaženiji u hrvatskoj književnosti toga vremena uspio primijeniti tada vrlo suvremena američka dramaturško-tematska načela T. Williamsa i A. Millera (što je, dakako, bila inačica skandinavske škole), ne zlorabeći pritom izvorište u prikrivanju. vlastitih pobuda.“ (2)

Pero Budak(Trebinje, 1917. – Zagreb, 2008.). Nakon studija medicine, koji je napustio, posvetio se studiju teatrologije koji mu je omogućio diplomu 1942. Deset godina, od 1940. do 1950., bio je glumac Narodnog kazališta u Zagrebu i odigrao mnoge uloge nacionalnog kazališta. i internacionalni repertoar, često prvi za mlade. Od 1950. do 1953. bio je redatelj u kazalištu ZagréboisKomedija. Godine 1953. imenovan je ravnateljem novog Zagrebačkog dramskog kazališta koje je kasnije postalo Dramsko kazalište.Gavellaa koji je vodio do 1970. Tada je bio direktor nakladničke kućeMatica Hrvatskado 1981. Autor je drama, poezije i romana.

Napisao je nakon rata dvije vrlo popularne drame :U Mećavi(Snježna mećava) 1952. bavi se teškim životom ljudi u ličkom selu, planinskom dijelu Hrvatske, u vrijeme velikih ekonomskih migracija, suočenih s tlačanskim patrijarhalnim tradicijama. U ovom djelu daje preciznu jezičnu i etnografsku sliku kraja iz kojeg potječe. To produbljeno poznavanje seljačkog života u Lici omogućilo mu je, zajedno saKlupko(Pelota) objavljen sljedeće godine, koristeći slastan ikavski dijalekt, da bi 1950-ih postigao veliki uspjeh. Njegove drame, a osobito one seoskog života pisane regionalnim idiomom, igrane su na brojnim pozornicama tadašnje Jugoslavije, ali i na više stranih jezika. (2)

Vlaho Bukovac(Cavtat, 1855. – Prag, 1922.). Slikar s kojim započinje nova era hrvatskog slikarstva, usavršavao se na Školi likovnih umjetnosti u Parizu kod Alexandrea Cabanela. Od 1873. do 1893. godine sudjeluje na brojnim izložbama, postaje središnja osoba svih umjetničkih i kulturnih zbivanja, a zatim i predvodnik mlade jugoslavenske generacije u Francuskoj. Godine 1894. seli se u Zagreb gdje postaje nositelj slikarstva obilježivši faze akademizma, realizma, impresionizma i simbolizma do hrvatske moderne. Njegov snažan kolorizam imao je velik utjecaj na mnoge zagrebačke slikare. Od 1903. do smrti bio je profesor na Akademiji likovnih umjetnosti.

Quand započela je 1894. gradnja nove zgrade Hrvatskog narodnog kazališta, ravnatelj Stjepan Miletić posebno je inzistirao da kazalište dobije zastor dostojan svoje umjetničke veličine. Vlast je udovoljila njegovoj molbi i Bukovac se pristao odazvati Miletićevom projektu skladbe na temu hrvatskog narodnog preporoda (Misli se na hrvatski nacionalni, politički i kulturni pokret prve polovice 19. stoljeća pod utjecajem prosvjetiteljstva). i romantizam ; slična su kretanja postojala i u drugim zemljama Habsburške Monarhije.) Bukovac je svoju kompoziciju smjestio u otvoreni trijem i kolonade iza kojih se ističu obrisi Dubrovnika i Zagreba kao središta hrvatske književnosti. i kulture. U okviru alegorijskih likova, aktova i brojnih dekorativnih detalja, naglasak kompozicije stavljen je na osobu dubrovačkog baroknog pjesnika Ivana Gundulića (1589.-1638.), kojemu pripadaju najznačajnije ličnosti književnosti i hrvatske umjetnosti. (2)

August Cesarec(Zagreb,4.prosinca 1893. godine.- zagrebačkaDotršcina 17. srpnja 1941. godine.), pisac, esejist i revolucionar . Uz oca stolara, člana Socijaldemokratske partije, Cesarec se već u mladim danima okreće socijalizmu. Zbog svojih je ideja više puta bio uhićen. Tijekom boravka u Parizu 1937. dovršava djelo o Španjolskoj. Čim su ustaše došle na vlast, Cesarec je zajedno s komunističkim vođama zatvoren u dvorcu Erdödy u Kerestincu nedaleko od Zagreba, odakle oni kolektivno bježe u noći sa 13. na 14. srpnja 1941. godine.

Zbog loše organizacije gotovo svi su otkriveni, a oni koji nisu poginuli u okršaju s ustašama smjesta su strijeljani. Ne postoji točan podatak o njegovoj smrti, ali se pretpostavlja da je bio u skupini koju je prijeki sud osudio na smrt i strijeljao 17. i 18. srpnja u šumi Dotrščina. Prije smaknuća rasuo je listove bilježnice na kojima je napisao „August Cesarec, pisac”. Njegov prozni opus i kazališni tekstovi već su u tom razdoblju bili značajni, a uz Krležu se Cesarec potvrđuje kao istaknuto ime hrvatske revolucionarne avangarde. (1)

Dimitrija Demetar(Zagreb, 1811. – Zagreb, 1872.) Diplomirao je medicinu u Padovi. Godine 1840. utemeljuje profesionalno glumište u Zagrebu u kojem je sve do smrti obnašao razne dužnosti. Nakon 1841. u potpunosti se posvetio književnosti i kazalištu. Godine 1860. postao je književni savjetnik netom osnovanog kazališta u Zagrebu (HNK), u kojemu je od 1864. do 1868. djelovao kao umjetnički ravnatelj. Izvanredan je njegov doprinos organizaciji kazališnog života u Zagrebu. Osim što je dao svoj obol u osnivanju Hrvatskog narodnog kazališta i obrazovanju hrvatskih glumaca, aktivno je sudjelovao u skidanju predstava na njemačkom jeziku s hrvatskih pozornica. Uz pomoć Josipa Freudenreicha okupio je profesionalni glumački ansambl i utvrđivao repertoar za HNK. Također je adaptirao i preveo brojna književna djela te je pisao libreta za opere.

Iako grčkog porijekla, imao je važnu ulogu u hrvatskom narodnom preporodu koji je u sklopu ilirskog pokreta hrvatske književnosti pružio kulturno jedinstvo za sve Južne Slavene. Njegova epska pjesmaGrobničko polje(1842.), u kojoj slavi pobjedu Hrvata nad Tatarima šest stoljeća ranije, svjedoči o domoljubnim osjećajima.Teuta(1844.), tragedija u pet činova, njegovo je najznačajnije dramsko djelo. Nadahnuvši se Polibijem i njegovom Historijom, preuzima priču o ilirskoj kraljici Teuti čije je gusarstvo po južnom Jadranu dovelo do prvog rata protiv Rima 229. g. pr. Kr. Kraljica je morala prepustiti jedan dio svog carstva Dimitriju, svom ljubavniku s Hvara i rimskom vazalu. U 19. stoljeću hrvatski se narod s lakoćom prepoznao u likovima tog djela napisanog u desetercima, koji je imao značajan utjecaj na tragedije koje su uslijedile.
Godine 1907. ustanovljena je Demetrova nagrada koja se svake godine dodjeljuje domaćem autoru za najbolje dramsko djelo.(2)

Demetrova nagradanazvana je tako u čast Dimitrija Demetra (Zagreb, 1811. – Zagreb, 1972.), svestranog kulturnog, književnog i kazališnog sudionika Ilirskog preporoda. Nagrada se dodjeljivala od 1907. do 1945. godine. Od 1907. do 1913. po kazališnim sezonama, od 1914. do 1924. po kalendarskim godinama, a poslije toga ponovno po kazališnim sezonama. Za Demetrovu nagradu natjecale su se hrvatske drame koje su praizvedene u statutom određenom sezonskom ili jednogodišnjem razdoblju.

Ulderiko Donadini(Plaški, 1894. – Zagreb, 1923.) Djelovao je kao pjesnik, romanopisac, romanopisac i dramatičar te je studirao u Zagrebu. Mobilizirali su ga za vrijeme Prvog svjetskog rata, no on je odglumio mentalni poremećaj te je završio u vojnoj bolnici. Iz vojske je otpušten 1915. i otada se u Zagrebu bavio književnim radom. U kolovozu 1916. izišao i prvi broj časopisaCocot,„mjesečnog časopisa za književnost i umjetnost“ čiji je on bio urednik i autor gotovo svih tekstova.CocotI bio inspiriran njemačkim časopisomSturm, a do 1918. izišao je u četvrti broj te je odmah privukao pažnju publike. Riječ je o avangardnom časopisu koji oštro kritizira tradicionalni vrijednosti hrvatske književnosti. Donadini do smatra jednim od prhiv predstavnika

hrvatskog ekspresionizma. Pod utjecajem Matoša, Gogolja, Dostojevskog, Hoffmanna i Poea, njegova djela često sadrže autobiografske elemente. Njegova je proza često kronika njegovih vlastitih rastrojstava. Bio je opčinjen mračnim porivima, stoga su njegovi likovi u sukobu s okolinom i društvenim normama te postali kriminalci, razvratnici, luđaci ili samoubojice. U nekoliko je navrata boravio u duševnoj bolnici. Zdravlje mu se brzo narušava te su mu uskoro dijagnosticirane shizofrenija i tuberkuloza. Prerezao ako sam grkljan 1923.
Napisao je četiri drame: Bezdan je 1919. izveden u Zagrebu;Igračku olujei 1921. autor objavio u vlastitoj nakladi; Gogoljeva smrt i 1921. izišla u književnom časopisu Kritika, a Strast i ostala nedovršena. U svojoj najboljoj drami,Gogoljeva smrt, pisac se fokusirao na trenutak kada je Gogolj, obuzet ludilom, bacio u vatru drugi dio svog velikog romanaMrtve duše. „Gogoljeva smrtprivlačila je najveću pažnju jer je upravo u toj aktovki Donadini uspio razbiti okove tradicionalne građanske dramaturgije“, napisao je Branimir Donat dodajući: „[U tom djelu on] pokušava konstituirati vlastitu verziju simboličkog, odnosno metafizičkog teatra i zato vjerujem da ne griješim ako tvrdim da ova aktovka pripada onoj liniji hrvatske dramaturgije dvadesetih godina koju sačinjavaju Krležine Legende, prozaHrvatska rapsodijavasGolgota, zatim dramski pokušaj ranog Kulundžića,GrbavicaStjepana Mihalića, dakle mahom djela nerealističke kazališne orijentacije.“ (Donat,Hodočasnik u labirintu) (2)

Držić, Mornar(zvan Vidra), hrvatski pjesnik, dramski pisac, autor političkih tekstova i glumac (Dubrovnik, 1508 – Venecija, 2. V. 1567). U duhu obiteljske tradicije bio je određen za svećenika. Kao klerik bio je upravitelj crkve Svih svetih, zvane Domino, u Dubrovniku i sv. Petra na Koločepu. U mladosti se bavio glazbom, pa ga je 1538. Vijeće umoljenih Dubrovačke Republike izabralo za orguljaša stolne crkve sv. Marija. Iste mu je godine dodijelio potporu od 30 dukata da, premda je već bio u zrelijoj dobi, ode na studij u Italiju. Sljedeće godine već je bio u Sieni, gdje je studirao

tamošnjem sveučilištu. Bog. 1541. Senat toga toskanskoga grada odlučio je, a Opće vijeće potvrdilo, da se Držić izabere za vicerektora Sveučilišta. Stjecajem okolnosti za njegova mandata nije bilo rektora pa je obavljao i tu dužnost. Bog. 1542. sienska policija vodila je istragu o jednoj kazališnoj predstavi u privatnoj kući plemićke obitelji Gazzaia. Utvrđeno je da je u tom inače zabranjenom kazališnom događaju sudjelovao i rektor Držić, koji je glumio ljubavnika. Sudionici su bili oštro kažnjeni, ali su vlasti prema Držiću bile blage, najvjerojatnije zbog visokog društvenog položaja. Uskoro se vratio u Dubrovnik, gdje je susreo austrijskog grofa Christopha Rogendorfa, avanturista i tajnog agenta u službi španjolskog dvora. S grofom, tobožnjim hodočasnikom u Svetu Zemlju, Držić je putovao 1545. u Beč a onda u Carigrad, ali se zbog nekih političkih razmirica naglo vratio u Dubrovnik, gdje je policija istraživala njegovo prijateljevanje s austrijskim grofom.

_cc781905-5cde-3194-bb3b-136bad5cf58d __cc781905-5cde-3194-bb3b-136bad5cf58d 1548. Pomet družina izvela je pred Kneževim dvorom komediju Pomet, čiji je tekst danas izgubljen. U toj se komediji prvi put pojavio lik Dunda Maroja, ali i drugih Dubrovčana koji su poslije postali središtem najslavnije Držićeve komedije Dundo Maroje. Iste je godine u istom prostoru izvedena i stihovana pastirska igra Tirena. Predstavu je prekinuo jak vjetar, ali to nije spriječilo neke jalne suvremenike da optuže Držića da mu djelo nije originalno. Od optužnice za plagijat Držić se branio sam, a branio ga je i književnik M. Vetranović u Pjesanci uz pomoć Marinu Držiću. Bog. 1550. izvedena i stihovana komedija Novela od Stanca u zatvorenom prostoru na piru Martolice Hajdinove i Anice Kabužić. Bog. 1551. iz tiska su izišle knjige Tirena, komedija Marina Držića, prikazana u Dubrovniku godišta MDXLIII, u koju ulazi boj na način od moreške i tanac na način pastirski i Pjesni Marina Držića ujedno stavljene s mnoštvom lijepih družina. U Vijećnici Kneževa dvora predstavila i Pomet družina 1551. proznu komediju Dundo Maroje. Družina Gardzarija izvela je 1552. u predionici vune komedije Pjerin, od koje su sačuvani samo nepovezani ispisi, a izvor su mu Plautovi Menaechmi. U sljedeće dvije godine na sceni je prikazana komedija Džuho Krpeta, također djelomično sačuvana, zatim u Kotoru smještena prozna komedija Mande. Nije poznato kada i izveden prozni Arkulin. Družina Njarnjasi izvela i 1555. po Plautovoj Aululariji prerađenu komediju Skup, u kojoj se dramatiziraju nevolje sa škrtcem. To je uz Dunda Maroja još jedna velika Držićeva komedija. U Prologu Skupa Držić je najavio povratak pastirskoj igri, pa je druga njegova velika pastorala, Grižula, izvedena 1556. na piru Vlaha Sorkočevića. Ta je pastirska igra najavila strukturu slavne Shakespeareove komedije San Ivanjske noći. Vlasti su 1558. nakon urednog zahtjeva zabranile izvođenje tragedije Hekuba s opaskom da bi njezina izvedba mogla uznemiriti pučanstvo. Djelo je prikazano godinu dana poslije, a izveli su ga glumci Družine od Bidžara. To je jedina Držićeva tragedija. Bog. 1562. Držić je napustio Dubrovnik i naselio se u Veneciji, gdje je dobio mjesto kapelana mletačkog biskupa. Usred ljeta 1566. Držić u Firenci piše urotnička pisma vojvodi Cosimu I. Mediciju i njegovu sinu Francescu. Sačuvano je pet pisama, a postoje naznake da je Držić napisao još dva pisma. Četiri je pisma 1930. u firentinskome Nacionalnom arhivu pronašao francuski slavist J. Dayre, a 2007. Lovro Kunčević još jedno. U pismima se Držić pokazuje kao prvi veliki kritičar političke stvarnosti svojega rodnoga grada. Godinu dana nakon pokušane urote Držić je umro. Pokopan je u zajedničkoj grobnici bazilike sv. Ivana i Pavla [u Veneciji].

_cc781905-5cde-3194-bb3b-13Hrvatske enciklopedijeLeksikografskog zavoda Miroslav Krleža, sv. 3 (Da–Fo), Zagreb 2001.

Miroslav Feldman(Virovitica, 1899. – Zagreb, 1976.) Nakon boravka na talijanskoj bojišnici gdje je pronašao niz svojih književnih inspiracija, studirao je medicinu u Beču. Ondje se upoznao s osnovama Freudove psihoanalize. Kao liječnik radio i u Virovitici, Osijeku, Zagrebu, Sarajevu, Pakracu i Karlovcu. Tijekom Drugog svjetskog rata pridružio se partizanima i bio ravnatelj bolnice Šeste armije. Nastavio je liječiti iu poraću te je pomogao organizirati liječničku službu, čime je potvrdio da je prvenstveno liječnik, a zatim pisac.

Isprva pisao sam poeziju. „U početku njegova je poezija protkana lirskim raspoloženjima i subjektivnim meditacijama a kasnije iskazuje angažirani antiratni, pacifistički stav te konačno, za vrijeme narodnooslobodilačke borbe, izriče vjeru u revoluciju, u bolicoćranki i svćićranki“. Isto tako poznat je i kao dramatičar. Po povratku sa studija počeo je pisati dramske tekstove. Godine 1927. doživio je prvi uspjeh s dramom Vožnja koja pripada kazalištu groteske. U drami pripovijeda susret između tri ostavljene žene i trojice muškaraca koji nakratko ispunjavaju njihove želje, a zatim ih ostave. Nakon prvih kazališnih komada u ekspresionističkoj ili grotesknoj maniri tridesetih je godina napisao nekoliko društveno angažiranih drama, među kojima su Zec (1932.), priča o domoljubnom satniku na talijanskoj bojišnici koji patološki voli zeca, te Profesor Žič (1934.), drama o kompleksima jednog ženomrsca okupljenima u običnoj naprtnjači. DramaU pozadini, napisan prije Drugog svjetskog rata, pacifističko je djelo, baš kao i dramaU mrakuiz 1940. godine, u kojoj osuđuje nasilje državnog aparata. Premijeru te drame zabranile su banske vlasti.
Tako I Feldman je, pod Krležinim utjecajem te oslanjajući se na kretanja europskog kazališta, znao iskoristiti širok raspon kazališnih izraza te raznovrsne tematike, suprotstavljajući stvarnosti svoju često grotesknu viziju svijeta. (2)

Andrija Fijan, glumac i redatelj (Zagreb, 4. IX. 1851. – Zagreb, 26. IX. 1911.) Debutirao 1873., a 1878. postaje stalnim članom zagrebačkog Hrvatskog narodšta kazališta. Potom i redatelj i ravnatelj Drame (1898 – 1907) i steward (1907 – 1909). Kao glumac nastupio i 2500 puta, a istaknuo se kao tumač W. Shakespearea (romeo,Hamlet,Koriolan,Kralj Lear), u herojskim ulogama klasičnog i romantičnog repertoara, Agamemnon (Eshil,Orestija),Cyrano de Bergerac(E. Rostand,Cyrano de Bergerac); u salonsko-konverzacijskim i melodramskim, Bolingbroke (E. Scribe,Čaša vode), ali i realističkoj i naturalističkoj drami, Helmer, Stockmann (H. Ibsen,nora,Neprijatelj naroda). Glumio je iu djelima hrvatskih modernističkih autora, Ive i Orsata (I. Vojnović,Ekvinocij,Dubrovačka trilogija)

Marko Fotez(Zagreb, 1915. – Beograd, 1976.) Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu te doktorirao tezom o Stjepanu Miletiću koji je početkom 20. stoljeća iz temelja reforme. zagrebačko kazalište. On je najmlađi redatelj među plejadom koji se afirmirao u međuratnom razdoblju. Bio je pjesnik, dramatičar i esejist. Prevodio i dramu s češkog, njemačkog, poljskog, ruskog i engleskog jezika, a također

Radio sam kao novinar u raznim novinama i časopisima. Godine 1933. počeo je raditi u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu, isprva kao zaposlenik, a zatim kao redatelj. Bio i intendant u Splitu, 1942. u Osijeku, 1945. u Zadru i 1946. u Rijeci. Od 1948. do 1953. radio je kao redatelj u Beogradu. Postavio je djela Shakespearea, Molièrea, Goethea, Shawa, Brechta... Godine 1951. bio je jedan od utemeljitelja Dubrovačkih ljetnih igara. Objavio je nekoliko djela, uključujući dvije drame izvedene u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu:Ujak(1943.)iČetvorka(1945. godine).

Nakon višegodišnjega učenja i asistencije Gavelli i Strozziju, režirao i 1938. scensku adaptaciju komedijeDundo Maroje, najvažnije djelo dubrovačkog renesansnog autora Marina Držića. Ta pamtljiva drama postala je jedna od najatraktivnijih predstava na jugoslavenskoj kazališnoj sceni, a Fotezova adaptacija postavljena je u mnogim europskim kazalištima. Time je pokazao izniman talent za uprizorenje klasičnih djela hrvatske dramske umjetnosti. Adaptirao je i druge Držićeve komedije poputskupahejNovele od Stanca. Nazivajući ga redateljem istraživačem hrvatske kulturne baštine, Nikola Batušić napisao je o Fotezu: „Usprkos tome što je režirao često i klasična djela (Shakespearea posebno), kao i niz suvremenih pisaca, ostat će u povijesti hrvatskog kazališta kao redatelj neobične sretne ruke kome je uspjelo. kazališno probuditi Držića iz vjekovna sna.“ (2)

Dragutin Freudenreich(Zagreb, 1862. – Zagreb, 1937.) Kao glumac i redatelj i od 1882. godine nastupao u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu. Isprva sporednim ulogama i viđen neobuzdanim templeramentom koji ga je često doveo do sukoba s kazališnim upravama te di razlaza, napustio je glavni grad i nacionalnu kazališnu kuću (u kojoj se realizira od 1889. -5cde-3194-bb3b-136bad5cf58d_ te se od 1884. godine). do 1889. pridružio putujućoj trupi s kojom će proputovati sve dijelove Hrvatske.Pseudonim pod

Veseljković je nastupao s vlastitom trupom u Splitu i Šibeniku 1898. i 1899., a sezonu poslije u Varaždinu. Vratio se u zagrebački HNK gdje će, uz kraće prekide, ostati do umirovljenja. Početkom 20. stoljeća bio je jedan od najpoznatijih glumaca zagrebačke scene, osobito u klasičnom i realističnom repertoaru, od onog najkomičnijeg pa sve do najtragičnijeg. Tako je ostao zapamćen po svojim utjelovljenjima Molièreovih likova Harpagona, Argana i Tartuffea, te Shakespeareova Shylocka, kao i po svojim glumačkim kreacijama u predstavama poputPovratkajaTrulog domaSrđana Tucića, GundulićeveDubravkevasPožara stratiJosipa Kosora. (2)

Maksimilijan Petrović Froman, (Moskva, 1889. – Boston, 1968.), solist Boljšoj teatra od 1907. do 1917. i Kijevskog baleta 1918. Kao karakterni plesač iznimne tehnike 1919. priključuje se trupi Ballets russes Sergea Djagiljeva. Na zagrebačkoj kazališnoj sceni stupa 1922. i ističe se u koreografiji svoje sestre Margarite. Nakon 1945. odlazi u SAD gdje se posvećuje pedagogiji, baš kao i njegova sestra koja mu se ondje pridružila. (1)

Margarita Petrovna Froman, balerina, koreografkinja i redateljica (Moskva, 1896. – Boston, 1970.). Nakon što je diplomirala balet na Moskovskom konzervatoriju i bila prvakinja Boljšog teatra, Rusiju zauvijek napušta 1918. Postaje solistica francuske trupe Ballets Russes Sergea Djagiljeva s kojom gostuje po Europi i SAD-u. Sa svoja tri brata (dva plesača i jednim scenografom) godine 1921. dolazi u Zagreb, gdje postaje prvakinja; uz to radi i kao koreografkinja, operna redateljica, te ravnateljica baletnog ansambla. (1)

Fran Galović, pjesnik, prozaist i dramatičar ( Peteranec, Koprivnica, 20. srpnja 1887. – Radenkovići, Srbija, 26. listopada 1914.) Studij slavistike i klasične filologije završio u Zagrebu 1913. Unovačen početkom Prvog svjetskog rata; poginuo na srpskom bojištu. Njegov pjesnički ciklusZ mojih bregov(objavljeno uKnjiževnoj republici1925) smatra se vrhuncem moderne dijalektalne poezije. Tematski raspon njegovih drama zasnovana i na motivima ljubavi i smrti (Tamara) obraćenju griješnice (Marija Magdalena, 1912.) i tragičnih povijesnih događanja (Zavladao je Mors), seljackoga (pred zoru,Mati, 1908.) i radničkog života (Sodoma, 1911).

Branko Gavella (Zagreb, 1885. – Zagreb, 1962.), doktorirao je filozofiju na Sveučilištu u Beču 1908. Svoje brojne kazališne aktivnosti započinje kao kritičar (u zagrebačkom dnevniku na njemačkom jeziku Agramer Tagblatt od 1910. do 1918.). Od 1918. režira u zagrebačkom HNK-u, a od 1922. do 1926. umjetnički je ravnatelj, nakon čega tu funkciju, kao i funkciju redatelja, obnaša u beogradskom Narodnom pozorištu. Vladinom odlukom

dobiva otkaz 1929. nakon što je objavio putopis iz Moskve, kamo ga je pozvao Konstantin Stanislavski. Između 1931. i 1939. radi kao redatelj Zemské divadlo u Brnu (Čehoslovačka), a istodobno režira predstave po jugoslavenskim provincijskim kazalištima i opere (također režira predstavu Sadka Rimskog Korsakova u milanskoj Scali 1938.). Između 1939. i 1943. ponovno radi kao redatelj Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu. Od 1944. radi u čehoslovačkim kazalištima, a 1947., po povratku u tadašnju komunističku Jugoslaviju, postaje redatelj u Slovenskom narodnom gledališču i profesor na ljubljanskoj Akademiji za kazališnu umjetnost. U Zagreb se vraća 1950. kao redatelj u Hrvatskom narodnom kazalištu i profesor na Akademiji za kazališnu umjetnost gdje formira cijelu plejadu glumaca i redatelja, od kojih su neki i danas aktivni. S mladom generacijom glumaca 1953. napušta Hrvatsko narodno kazalište i osniva Zagrebačko dramsko kazalište (koje danas nosi njegovo ime). Iste godine počinje režirati predstave na Dubrovačkim ljetnim igrama. Tijekom karijere režirao je 279 predstava (dramskih tekstova i opera), na hrvatski je preveo 29 djela s njemačkog, engleskog, francuskog i češkog, dok bibliografijom teorijskih tekstova o glumi, režiji, povijesti hrvatskog i jugoslavenskog kazališta te njegovom društvenom utjecaju i danas predstavlja autoritet , premašujući brojku od 300 naslova. (1)

Miro Gavran, rođen 1961., hrvatski je dramatičar i romanopisac te član-suradnik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Njegova djela prevedena su na četrdesetak jezika. Prema njegovim kazališnim komadima nastalo je više od 330 predstava diljem svijeta. On je jedini živući dramatičar u Europi kojemu je posvećen kazališni festival izvan njegove države, pod nazivom Gavranfest, a koji se održava u Slovačkoj od 2003., u Poljskoj od 2013. i Češkoj od 2016.

Drago Gervais(Opatija, 1904. – Sežana, 1957.) Njegova obitelj bila je prisiljena napustiti Opatiju 1922. godine zbog fašokucičke. Diplomirao je na Pravnom fakultetu u Zagrebu. U vrijeme Drugog svjetskog rata i terora Nezavisne Države Hrvatske pobjegao je u Beograd. Nakon oslobođenja vratio se u Rijeku, i postao ravnatelj drame u Hrvatskom narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca od 1949. do 1954., a zatim 1954. intendant do svoje tragične smrti na cesti.

Pisao je kratke priče, pjesme i komedije. Njegove pjesme na čakavici zauzimaju istaknuto mjesto u istarskom dijalektalnom pjesništvu, baš kao iu hrvatskom pjesništvu 20. stoljeća. Njegovo najbolje dramsko djelo nesumnjivo i komedijaKarolina Riječkakoja pripovijeda o domoljubnoj Karolini Belinić koja je i Rijeku spasila od Britanaca koji su 1813. bombardirali grad pod okupacijom talijanske vlasti. (2)

Fadil Hadžić(Bileća, 1922. – Zagreb, 2011.) U Zagrebu je studirao likovnu umjetnost, bavio se novinarstvom dugi niz godina, bio je glavni urednik časopisaKerempuh(1946. – 1950.),Vjesnik u srijedu(1953. – 1956.),Telegram(1960. – 1962). i kulturnog dvotjednikau redu(1970.). Osnivač I zagrebačkih kazalištaKomedija(1950.) iKerempuh(1964.), prve hrvatske animacijske tvrtkeDuga-Film1951., te jedan od pokretača Pulskog filmskog festivala. Autor je 23 knjige i producent 22 filma, uključujući 5 dokumentarnih filmova. Bio je i umjetnički ravnatelj Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu.

Napisao I šezdesetak komedija, koje su većinom izvođene u kazalištu Kerempuh. U svojim je djelima uspio pronaći granicu koju su cenzori smatrali dopuštenom, ali upravo ta bojažljiva savjest kritike unutar prihvatljivih granica danas u njegovim tekstovima daje obliknezanimljivih dokumenata o ograničenjima tog doba. Stoga, unatoč ulaganjima u kulturni život svoga vremena, ostaje uglavnom vrlo površan dramski stvaratelj. Njegova kritika birokratizacije i buržoazije u titoističkoj Jugoslaviji nije bila ništa doli prihvaćanje ideologije titoizma, na pola puta između Istoka i Zapada. Bio je autor vodvilja u komunističkoj sredini, a njegovaRevolucija u dvorcuiz 1970. godine – priča o revolucionarima koji su postali nalik svojim bivšim gospodarima – ipak ostaje njegov najbolji dramski tekst zbog vrlo učinkovite političke persiflaže. (2)

Monika Herceghrvatska je pjesnikinja rođena u Sisku 1990. godine. Od svoje prve zbirke Početne koordinate 2017. godine, primila je brojne nagrade prvo u Hrvatskoj, a zatim iu svijetu. Njegovo je djelo prevedeno na deset jezika. Izbor njegovih pjesama objavljen je na francuskom jeziku (Sky under tension, L'Ollave, 2019).

2020. godine okušava se u kazalištu sdramom Gdje se kupuju nježnosti, koja pobjeđuje na Natječaju za suvremeni dramski tekst u organizaciji Hrvatskog narodnog kazališta, a koju u siječnju 2021. na sceni HNK-a postavlja Rene Medvešek.

Ivka Kraljeva, glumica, dramatičarka, publicistkinja (Zagreb, 5. ožujka 1856. – Zagreb, 3. prosinca 1942.) Debitirala u zagrebačkom kazalištu 1871. U početku je nastupala u operetama, a poslije oštećenja glasamakii preuzica već ulogenakiiv. autorica i komedija,Vatrogasci, (izvedeno 1875.),Divljanka(izvedeno 1880.), te dramaApostolsa suprugom Ilijom Milarovim (izvedeno 1901.) Posredovala je osnaživanje kulturnih veza između Hrvata i Bugara, a poslije povratka iz Sofije 1920. bavi se pisanjem memoara s posebnim osvrtom na povijest zagrebačkog kazališta. _cc781905-5cde- 3194-bb3b-136bad5cf58d_

Josip Kosor(Trbounje, okolica Drniša, 1879. – Dubrovnik, 1961.) Njegova se obitelj preselila u Slavoniju dok je bio još. Godine 1902. otišao je u Zagreb, gdje je 1905. objavio dvije zbirke novela: Optužbu i Crne glasove, u kojima prevladavaju socijalne teme i zanimanje za male, obične ljude, zbog čega je stekao nadimak „hrvatski Gorki“.

       Putovao je Europom: prvo u Beču, Münchenu i Berlinu, gdje je vodio boemski život, a zatim u Švicarskoj, Engleskoj, skandinavskim zemljama i Rusiji. Kako je bio vrlo otvoren, povezivalo ga je sa S. Zweigom, C. Stanislavskim, M. Gorkimom, H. Bahrom... Nakon Prvog svjetskog rata i boravka u Londonu i Parizu, vratio se u Hrvatsku i 1938. konačno nastanio u Dubrovniku. , dok je njegov opus, vrlo nepravedno, gotovo pao u zaborav.
      Njegov prvi roman,Rasap, razotkriva raspad seoske patrijarhalne zajednice. I ste godine u dnevnim novinamaObzoru nastavcima izlazio njegov romanRadnici, koji hrabro pristupa temi najnižeg sloja društva dotad neviđenom narativnom tehnikom kolažiranja. Njegov najbolji roman IRazvrat, političko-satirično djelo koje izlazi 1923., nakon duge stanke u pisanju proze.
Međutim, najistaknutija književna djela njegova opusa prvenstveno su dramski tekstovi, njih ukupno dvadeset i dva. Od 1906. i, pod utjecajem Stefana Zweige, počeo je u minhenskim i bečkim krugovima pisati drame koje su ubrzo privukle pozornost javnosti, osobito u inozemstvu. Kad su mu 1917. u Londonu tiskane četiri drame, već je dugi niz godina bio poznat diljem kontinenta, još otkako je njegovo prvo djelo,Požar strati(1911.) – drama na selu do koje dolazi zbog zavisti i društvene nepravde – istovremeno požnjela uspjeh u najpoznatijim njemačkim kazalištima i na sceni zagrebačkog HNK-a.
       Jedan I od rijetkih hrvatskih književnika toga doba čije se stvaralaštvo uspjelo probiti u inozemstvo. (2)

Bela Krleža, glunica, Krležina supruga od 1919. do kraja života. (Senj, 1896. - Zagreb, 1981.). Najprije učiteljica, a potom glumica u HNK (1929.-66.). Uloga barunice Castelli u Krležinoj drami Gospoda Glembajevi (1929) bio i njezin početak. Ostvarila je i zapažene uloge uNušićevimjaDržićevim komedijama, kao iudrama Ibsena,TolstojjaGorkog. Nastupala je i kao gospođa Erline uLepezi lady Windermere

Oscara Wildeai kao Kitty Warren uZanatu gospođe Warren Shawa.Glavne su joj kreacije bile brojne komične te Krležini likovi.

Supruga i upoznala 1910. godine u Zagrebu. Brak Bele i Miroslava Krleže bio je tijekom pola stoljeća intrigantna tema hrvatskoga kulturnog miljea, a njihov dom na Gvozdu 23 bio je prestižni salon - njih dvoje su tijekom više desetljeća predvodnici umjetničke elite, a od 1945. bb3b-136bad5cf58d_i one političke;njihov stan danas je uređen kao izložbeni prostor.

Miroslav Krleža(1893. – 1981.) rođen u Zagrebu, austrougarskog državljanstva, obrazuje se za dočasnika u Pečuhu te za časnika na Vojnoj akademiji u Budimpešti koju iznenada napušta kako bi se vratio u nezavisnu Srbiju dan prvog početkajetsk Prvog početka. U trenutku izbijanja rata austrougarska vojska ga mobilizira i šalje na galicijsku bojišnicu, ali se zbog narušenog zdravlja ne može sudjelovati u bitkama. Godine 1914. počinje objavljivati kratke drame i poeziju te pokušava živjeti od svog književnog rada nakon što se poslije rata kratko okušao u novinarstvu. Istodobno je angažiran u komunističkom pokretu kao aktivist, ali

ja pecam. Od 1922. s jedne je strane afirmiran hrvatski i jugoslavenski pisac, kao drugi ljevičarski intelektualac, kritičar Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca kao i ideoloških pozicija Komunističke partije koja je 1921. zabranjena. Njegov polemički duh odražava se u raznim časopisima koje je pokrenuo, a koji su redom ubrzo bili zabranjeni. Tijekom Drugog svjetskog rata Krleža se ne svrstava uz redove antifašističkih snaga nacionalnog oslobođenja koje predvodi Komunističku partiju. Nakon njihove pobjede Krležin je doprinos trostruk: nastavlja pisati, ali se bori i nezavisnost umjetničkog stvaralaštva u odnosu na autokratske ideologije, a uz to i upravlja Jugoslavenskim leksikografskim zavodom u Zagrebu koji je utemeljio i tiijačmost na 1950. U tom razdoblju uživa status državnog pisca neosporne veličine, on je svojevrsni Tito u književnosti, ali bez ikakvih političkih ili državnih funkcija. Tako u službenom smislu ostaje nezavisan, kakav bi po njemu trebao biti svaki stvaralac.

Ovaj istaknuti i sveprisutni pjesnik, novinar, dramatičar, romanopisac, esejist, polemičar, povjesničar književnosti i umjetnosti, nepredvidiv, usamljen i neobičan, ali gorljiv kad misli da je to potrebno, estetski se čin ne razlikuje od društvenog djelovanja. Taj spoj je po njegovom mišljenju ostvariv jedino ako je stvaralac nezavisan. Ta se paknezavisnost ponajprije ostvaruje u jeziku i njegovim posredstvom. Za Krležu ona nema granica. Njegovi stihovi pjevaju mimo gramatike, standarda, normi i uobičajenih razgovora; njegove polemičke rečenice zasijecaju u razne epohe, mitove i spoznaje, a likovi njegovih dramskih tekstova govore hrvatski, njemački, francuski i latinski ne bi li umaknuli svojoj sudbini – i suočili se s vlastitim proturječjima.

Onako prštavog, uznemirujućeg, pretjeranog, opsežnog, ali ga mnogi obožavaju i obožavaju, ali ga Krležu mnogi obožavaju, mrze… Čak ga i danas, 35 godina nakon njegove smrti, stalno proziva: Krleža je trajni izvor javne polemike. Krleža i njegova djela reference su koje uvijek iznova valja propitivati, produbljivati, proučavati, prevladavati, iščitavati, postavljati na scenu, uglazbljivati, promišljati. Krleža nam ne prestaje davati replike. (1)

Josip Kulundžić(Zemun, 1. kolovoza 1899. – Beograd, 1. prosinca 1970.) U godinama izvedbe svojih ekspresionističkih dramaPonoc, 1921. iŠkorpion, 1926., teoretski tematizira odnos glume i kazališta spram života.

Izvrstan poznavatelj europskog kazališta te dramske književnosti i teorije (osobito francuske, Georgij Pitojev) u tekstovimaAkcije! Akcije!,simboljaČista dramatika, nastalim tih godina, traži radikalnu promjenu svjetonazora, a time i značenja (dramske) riječi. Deklariravši se kao zastupnik „novih“ antitradicionalnih pogleda u tematskom izboru, isticanju simbola i avangardnom eksperimentu vidio je mogućnost problematizacije etičkih pitanja i otkrivanja istine u umjetnosti.

Adam Mandrović, glumac, redatelj i intedant (Nova Gradiška, 5. XI. 1839. – Zagreb, 12. XII. 1912.) Glumačku karijeru počeo 1857. u njemačkoj putujućoj družini, ubrzo angažiran u zagrebačkom kazalištu, 1874. razavnatel 9 zabranza.. .postao stjuard. Tijekom mandata do 1907. zalagao se za djela modernističkih dramatičara (I. Vojnović, S. Tucić, M. Ogrizović, M. Begović, F. Galović) Glumac zvonka glasa, najzapaženije uloge ostvario u klasičnom repertoaru (Sofoklo, Shakespeare), te u drama hrvatskih pisaca (Matija Gubec – M. Bogović, Matija Gubec; Gorjanski – F. Marković, Karlo Drački) Režirao europska klasična i suvremena pisca (C. Goldoni, J. Racine, H. Ibsen) i hrvatske (I. Gundulić, JE. Tomić, S. Miletić)

Ranko Marinković(Vis, 1913. – Zagreb, 2001.) Studirao je filozofiju u Zagrebu. Tijekom Drugog svjetskog rata talijanski su ga fašisti uhitili i zatočili u logoru u Kalabriji. Po završetku rata radio je u Nakladnom zavodu Hrvatske, potom od 1946. do 1950. kao ravnatelj drame u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu te do umirovljenja kao profesor na Akademiji dramske umjetnosti. Prije kraja života priključio se Hrvatskoj demokratskoj zajednici (HDZ), stranci Franje Tuđmana, čiji je postao zastupnikom.

       Bio I svestran književnik, pisao je poeziju, novele, kritike, drame, romane... Pokrenuo je 1935. časopis Dani i ljudi, a svoj je književni talent potvrdio u Krležinom časopisuPecat(1939. – 1940.) Zbirka novelaRukeiz 1953., kojom se proslavio, i onirički romanKiklopiz 1965., u kojemu ismijava trivijalne aspekte građanskog života, ostaju dva ponajveća djela poslijeratnog razdoblja bivše Jugoslavije.
   _cc781905-5cde-3194-bbd3b-1 U HNK-u se 1939. predstavio zagrebačkoj publici grotesknimAlbatrosom, u kojemu prikazuje napeti susret na jednom parobrodu između bivšeg grobara i intelektualca, a sve pod budnim okom jednog papagaja. No kazališnu mu je potvrdu ponajprije donio dramski tekstGloriaiz 1955. Ta drama, koja se smatra jednom od najboljih poslijeratnih hrvatskih dramskih tekstova, iznosi očaj žene razapete između cirkuskog i crkvenog života, dvaju oprečnih života koji, prema Slobodanu Prosperovu Novaku, moraju uništiti svako individualno postojanje: „To je drama koja jasno pokazuje nemoć svih ideologa jer u postizanju tobožnjih uzvišenijih ciljeva lako zaboravljaju individualnost te da se sloboda i uzvišenost nalaze jedino u osobama, a ne u idejama.“
       Njegova djela su prevedena na više jezika, prikazivana na televiziji, emitirana na radiju te izvedena u kazalištu, posebno romanKiklop. (2)

Marijan Matković(Karlovac, 1915. – Zagreb, 1985.). Studirao je povijest umjetnosti i komparativnu književnost u Beču i Parizu. U Hrvatskom narodnom kazalištu i 1935. godine premijerno izvedena njegova prva važna predstava,Slucaj sazrijeva Wagnera, u kojoj se napada uspostavlja poredak u građanskoj obitelji, a koja je zabranjena prilikom četvrte izvedbe. Godine 1936. objavio i zbirku pjesamaIz mraka u svjetlo.

Diplomirao I na pravnom fakultetu u zagrebu 1941. Nakon rata obnašao je dužnosti Šefa kulturno-jetničkog Odjela radija Zagreb (1945.-1946.), Književnog Tajnika nakladnog zavoda hrvatske (1946.-1949.) 5cde-3194-bb3b-136bad5cf58d_–_cc781905- 5cde-3194-bb3b-136bad5cf58d_1953.), tajnika razreda za suvremenu književnost Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (1954. –_cc781905-5cde-3194-bb3b -136bad5c1cf78d), direktora umjetnika Zagreb_fil. (1959. – 1964.) i ravnatelja Instituta za povijest hrvatske književnosti, povijesti i glazbe (1974._cc781908- 5cde-3194-bb3d5_cde-3194-bb3d5_cde-13 05-5cde-3194-bb3b-136bad5cf58d_1985.). Usto je od 1962. bio glavni urednik književnog časopisaForum, u čijem i pokretanju i sam sudjelovao.

Matković se u poslijeratnim desetljećima nametnuo kao najplodniji hrvatski dramatičar. Godine 1955. objavio iIgre oko smrti, dramski ciklus od deset komada čija i radnja smještena je u predratne i ratne godine. No njegov najveći uspjeh zasigurno je dramaHerakloiz 1957., koja je dio mitološke trilogijeI bogovi pašteta, objavljene 1962. godine, jedno je od najistaknutijih poslijeratnih dramskih djela. Napad na poluboga očito ukazuje na preispitivanje kulta ličnosti tadašnjeg predsjednika Tita.
Autor I i brojnih eseja, književnih i kazališnih studija, putopisa. Bio je jedan od najboljih komentatora kazališta Miroslava Krleže i osoba njegova najvećeg povjerenstva. (2)

Antun Gustav Matoš (1873. – 1914.), pjesnik, romanopisac, esejist, novinar, polemičar, glazbenik… Nakon što bježi iz austro-ugarske vojske (današnja Republika Hrvatska je do 1918. pripadala Austro-Ugarskoj), od 1894. do 1908. živi u progonstvu, prvo u Beogradu, pa u Münchenu, Beču, Ženevi, a naposljetku i pet godina u Parizu. Njegovo pjesničko stvaralaštvo nadahnjuje se Parnasovcima i Baudelaireom te se Matoš smatra jednim od istaknutih predstavnika „moderne”, kako se u teoriji i povijesti hrvatske književnosti nazivaju simbolističke i ekspresionističke struje. (1)

Kalman Mesarić zvani Ka (Prelog, 1900. – Zagreb, 1983.). Surađivao je kao novinar i pisac s brojnim časopisima i novinama. Pisao je poeziju, novele, kazališna djela i kritike. Godine 1925. Julije Benešić imenovao ga je za pomoćnog redatelja zagrebačkog HNK-a. Kao stipendist je dvije godine poslije otišao u Berlin studirati režiju te je pohađao predavanja Maxa Reinhardta i probama Erwina Piscatora. Po povratku u Zagreb se 1932. ponovno našao u Hrvatskom narodnom kazalištu gdje je postao jedan od glavnih predstavnika mlade zagrebačke generacije redatelja „jedan od tih 'mladih ljudi' naklonjen 'gnjavatorskim eksperimentima' […] zbog kojih su

veliki župan, zagrebački novinari i neki kazališni ljudi gotovo jednodušno zahtijevali odstup intendanta Benešića i njegova ravnatelja drame“ (Boris Senker). Ipak je na toj dužnosti oblikovao vrlo raznolik i bogat repertoar, stvarajući Shakespeareove, Molièreove i Goldinijeve klasike, kao i veliki broj drama starijih i novijih hrvatskih autora kao što su Šenoa, Pecija Petrović, Feldman, ili pak stranih autora poput Bulgakova, Ibsa Zweena, Dumasa... Nakon rata radio je u raznim kazalištima: kao umjetnički ravnatelj u Splitu (1947.) i Sarajevu, (1952.), kao redatelj u Tuzli (1953.), Šibeniku (1957.) te ponovo u Zagrebu (1958 .). ).

U njegovom književnom stvaralaštvu najistaknutije mjesto zauzimaju dramski tekstovi. Konačno, njegovi su tekstovi općenito više teatral negoli čisto književni. Njegovi su počeci obilježeni avangardnim pokušajima, o čemu svjedoči njegovo ekspresionističko djeloKozmicki žongleriiz 1926. S vremenom se Mesarić počeo sve više udaljavati od avangarde koja ga je privlačila tijekom studija u Berlinu, te je počeo pisati djela socijalnog karaktera. Gospodsko dijete, njegovo najbolje djelo iz te faze, objavljeno 1936., u vrlo razrađenoj intrigi konfrontira urbanu sredinu Zagreba i seoski mentalitet obližnjih Šestina. (2)

Stjepan Miletić, Intendant, Redatelj, Kazališni Kritičar, Književnik (Zagreb, 2. Ožujka 1868. –_cc781905-5cde-3194-Bb3b-13bad5cf58d_ München, 8. Rujna 1908.) _ CC781905-5cde-3194 Poslije Klasične gimnazije počinje studirati pravo, a zatim u Beču od 1888. filozofiju. Doktorirao 1893. tezom Die aesthetisches Form des abschliessenden Ausgleisches in den Shakespeare'schen Dramen. Obnašao je dužnost intendanta Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu 1894 – 1898. Dosljedno je provodio reforme u cilju modernizacije hrvatskog kazališta. Prihvativši historijski realizam meinngovskog kazališta, dijelom i talijansku verističku glumu, dokinuo je stilsku neujednačenost i glumačke stereotipe te se ustrajao na dosljednost i vjerodostojnost scenografskog i kostimografskog izgleda predstave. Za Miletićeve intendanture prodire modernistička književnost (Ivo Vojnović), ali ipak njegov dramski favorit ostaje W. Shakespeare. Osuvremenio je i operu i balet. Utemeljio je i Hrvatsku dramsku školu koju je pohađao i S. Tucić.

Dubravko Mihanović, rođen u Zagrebu 1975. godine, diplomirao je dramaturgiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Radio je u raznim dramskim programima na radiju i televiziji. Njegove drame, od kojih su neke nagrađivane, izvode se u Hrvatskoj i inozemstvu. Trenutačno je umjetnički ravnatelj Kazališta Gavella u Zagrebu.

Ahmed Muradbegović(Gradačac, 3. ožujka 1898. – Dubrovnik, 15. ožujka 1972.) značajan je ekspresionistički pisac: pjesnik, dramatičar i pripovjedač. Prvi je hrvatski književnik iz Bosne koji se udaljio od patrijarhalne romantike i didaktičkog realizma, svoj stil približivši modernističkim stavovima. Sukob starog i novog, Europe i Orijenta, tradicionalne muslimanske aristokracije i njezine etike s ekspanzijom europske civilizacije i njezinim liberalnijim pogledima u erotskim i vjersko-socijalnim odnosima, postaju stalna podloga piščeve književne inspiracije.

Milan Ogrizović, književnik (Senj, 12. veljače 1877. – Zagreb, 25. kolovoza 1923.) Studij matematike i klasične filologije završio na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1901., gdje 1904. i doktorirao temom iz filologije. Pisao pjesme, novele, operna libreta, kazališne i književne kritike, bio aktivan u kulturnom i političkom životu. Najveći doprinos književnosti moderne dao je kao dramatičar:Hasanaginica, 1909.;Banović Strahinja, 1912.;Objavljenje, 1917.;Smrt Smail-age Čengića, 1919.;Vučina, 1921.; U Bečkom Novom Mjestu, 1921. Izuzetno su mu vrijedne povijesno-muzikolaške monografije.Pedeset godina hrvatskog kazališta, 1860. – 1910., Zagreb 1910. iHrvatska opera 1870. – 1920., Zagreb 1920.

Dino Pešut rođen je u Sisku 1990. godine. Diplomirao je dramaturgiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Njegove su drame postavljene u mnogim kazalištima u Hrvatskoj i inozemstvu. Dobio i Nagradu Marin Držić Ministarstva kulture za dramu:LUZERI,(Pret-)posljednja panda ili statika,Veliki Hotel bezdan,Stella, poplava,Stadion OlympiajaBombardiranje.

Dobitnik je Deutschen Jugentheaterpreis i nagrade za zaklade najbolji tekst Heartefakt angažiran društveno. Sudjeluje u rezidencijalnom programu za nove dramske autore u Royal Court Theater u Londonu.

Njegove su drame prevedene na engleski, njemački, francuski i poljski.

Objavio i romanePoderana Koljena(2018) itatin grijeh(2020) s izdanjima Frakture.

Petar Petrović Pecija(Otocac,21. srpnja 1877. godine.-Zagreb,9. siečnja 1955. godine.), hrvatski književnik. Pisao je pripovijetke, drame i komedije, u različitim časopisima objavio velik broj crtica i humoreski. Kao komediograf pokazao i smisao za kazališne efekte. Svojedobno je bio popularan kod široke kazališne publike.

Janko PolićzvaniKamov(Sušak, 1886. ‒ Barcelona, 1910.) Trinaesto je dijete trgovačke imućne i poznate obitelji. Nakon školovanja obilježenog isključenjima te promjenama škola zbog neposlušnosti ili protuvjerskih ispada, godine 1903. proveo je tri mjeseca u zatvoru zbog sudjelovanja u protukhuenovskoj demonstraciji. Godinu dana poslije je napustio školu i priključio se glumačkoj družini s kojom je proputovao Balkan. Po povratku u Zagreb 1905. započeo i karijeru kao novinar te je putovao po Italiji, Francuskoj i Španjolskoj. Godine 1910. umro je u Barceloni.

Zarana Počeo sam pisati, okušavajući se u svim književnim žanrovima. Po prirodi buntovnik, uzeo je nadimak Kamov prema biblijskom Kamu, Noinu prokletom sinu koji je vidio oca golog i pijanog. Kao proklet, buntovan i provokativan pjesnik, pobunio se protiv establišmenta, Crkve, tradicije, građanskog načina života te društvenih konvencija. U stalnoj potrazi za novim oblicima književnog izraza približio se pisanju koje su ubrzo potom razvili talijanski futuristi. Većina njegovih djela objavljena je nakon njegove smrti. Među najznačajnijim su mu romanIsušena kaljužai zbirke ekspresionističkih pjesamaPsovkavasIštipana hartija, napisane u slobodnom stihu.
Od 1906. pa do smrti napisao je nekoliko kazališnih komada te je taj književni žanr naposljetku prisvojio:Tragedija mozgova,Na rođenoj grudi,Samostanske drame,ČovječanstvojaMamino izvorčine srž njegova dramskog opusa. Vjeran reputaciji buntovnika i provokatora hrvatske književnosti, njegov pogled na svijet donosi kontaminirano i trulo društvo u kojemu vladaju ubojstvo, incest, homoseksualnost i nasilje. U njegovim komadima govor zamjenjuje radnju i sve se utapa u bujici riječi koje često gube sav smisao i sadržaj. (2)

Ivo Raić, glumac i redatelj (Zagreb, 1881. - Zagreb, 1931.). Glumačko školovanje započeo u Zagrebu, nastavio u Beču. Glumio je na četiri jezika u Berlinu, Pragu, Hamburgu i Budimpešti. U angažmanu kao glumac i redatelj u HNK od 1909, au tri navrata bio i ravnatelj Drame (1920-21; 1926-27; 1929-31). Njegovo imenovanje na tu dužnost 1920. potaknulo je Krležu da kazalištu, nakon raskida sa spomenutim J. Bachom, pošalje rukopis Galiciji. Kao redatelj opere i drame slijedio je modernistička načela po uzoru na Maxa Reinhardtova. Kao glumac bio je najbolji u salonskim komadima, ali se istaknuo u psihološkoj i ekspresionističkoj drami. U praizvedbama Krležinih drama tumačio i Horvata (Vučjak, 1923), Čovjeka (Adam i Eva, 1925) iAurela(Leda, 1930. koju i i režirao). Na Krležine je likove uspješno primijenio glumački tip estetiziranog, neurotičnog i tjeskobnog obuzetog intelektualca ili umjetnika.

Završio I Šumarsku akademiju u Zagrebu. Književnu popularnost postigao je velikim brojem kazališnih tekstova između 1. i 2. svjetskog rata. Dramski i kazališni tekstovi koji su posao, tematski su najčešće vezani za lička sela ili su napisani ličkim razgovornim jezikom. S vremenom se približava drama od, naturalistički profiliranih drama sa rasapom tradicionalnih vrijednosti i načina života, ka pučkom igrokazu. Sve više popularnih dramskih oblika približava se pisanje melodramemrak(1916) i jednočinkeštap,Čizme,malajaU naviljcima, koje su tiskane zajedno pod naslovomU naviljcima(1916.), a izvođene kaoVragolije(1919.). KomedijaPljusak(1918) smatra se jednom od važnijih hrvatskih komedija između dva svjetska rata.

Ivana Sajkorođena je 1975. Diplomirala je dramaturgiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu i živi isključivo od svog stvaralaštva. Napisala je desetak djela, od kojih je nekoliko prevedeno i izvedeno na pozornicama na četiri kontinenta (Buenos Aires, New York, London, Frankfurt, Melbourne, Beograd...).Žena-bombajaRuža je ruža je ruža je ruža, premijerno je izvedena u francuskim kazalištima i u francuskoj kulturi, Europa je čitana na Avignon Festivalu iu Studio Comédie française.

Svoje dramske tekstove često predstavlja sama u obliku glazbenih izvedbi (Regards festivals 2 - 06, Grenobles). Njeni su tekstovi pjesnički slime suvremenim i angažiranim temama u postdramskoj kazališnoj formi. Također piše i objavljuje eseje i romane Dobitnica je međunarodne nagrade za književnost Doma svjetske kulture u Berlinu 2018., a 2013. primljena je u red Viteza umjetnosti i književnosti.

Od 2016. živi u Berlinu gdje nastavisakarijku svo.

Geno Senečić(Zagreb, 1907. – Zagreb, 1992.) Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Bratislavi. Godinama i radio kao novinar. Tijekom Drugog svjetskog rata bio je u diplomatskoj službi Nezavisne Države Hrvatske u Češkoj i Slovačkoj. Nakon rata radio je kao dramaturg u zagrebačkom poduzeću Jadran film i kao urednik u Leksikografskom zavodu Miroslav Krleža.

Iako je pisao osvrte i novele te je objavio i roman Film naših dana, upravo su mu dramski tekstovi, koji su se gotovo redom izvodili u zagrebačkom HNK-u, donijeli slavu. Njegova djela najčešće imaju formu društvene reportaže. U njima se često radi o slavnim ličnostima, kao na primjer u djeluAGM(Antun Gustav Matoš), napisanom 1934. iz dubokog poštovanja prema tom književniku i vlastitom rodnom gradu, u kojemu se odvijaju radnje gotovo svih njegovih djela. DramaSlucaj s ulice(1936.) donijela mu i veliki uspjeh. U njoj su prikazana dva zagrebačka lika: posljednji kočijaš i jedna radnica koju je, nakon što je izigrana u ljubavi, okolina navela na prostituciju.
Često bliska novinarskom stilu, njegova djela uvijek su na strani pokornih ljudi, „tih malih ljudi koji unatoč različitim nedaćama ostaju do kraja ljudi, premda ponekad djeluju i tragikomično.“ (Branko Hećimović) (2)

Marija Ružička Strozzi, (Litovel,3. kolovoza 1850. godine.-27.Rujna 1937. godine.),hrvatska glunica, znamenitatragetkinja.U dvadeset godini prve udaje se za markiza Ferdinanda de Strozzija, potomka stare firentinske obitelji, s kojom je imala osmero djece, nastupajući u steznicima sve do porođaja skrivajući se.teškoćuodkazališnihuprava. Njezin nerazdvojni partner bio iAndrija Fijan, s kojim i nastupala u trideset i tri sezone. Iako je nakon sjajne audicije pozvan u bečki Burgtheater, ostaje vjeranZagrebu, provodivši noći u učenju brojnih uloga, ali gostuje uPrag,Brnu,Sofijai cijeloj Hrvatskoj, ne zaboravljajući riječiJosipa Jurja Srossmayera"Ponesi našu riječ što dalje", pa tako hrabro nastupa uZadru, gdje su joj talijanaši prijetili ako na sceni progovorihrvatski. Godine1905. godine.tijekom gostovanja u Sofiji umire njezin suprug, a na sprovodu zajedno koračaju dvojica nerazdvojnih prijatelja, trinaestogodišnjaciTito StrozzijaMiroslav Krleža.

Godine1909. godine., dan prije gostovanja Sare Bernhardt u Zagrebu, dobiva zadatak da odigra istu ulogu u Sardouovu komadu Vještice i prema priznanju kritike nadmašuje ostarjelu francusku divu. Kad joj I sin Tito prijePrvog svjetskog ratahtio napustiti Zagreb i graditi karijeru u Beču, ona mu zgranuta piše, nanjemačkom: "Tito, ti kao Hrvat namjeravaš svoju domovinu tako lakomisleno napustiti?". Glumi čak iu osamdesetim godinama života, odigravši svoje posljednje uloge u Freudenreichovim Graničarima i Tolstojevu Uskrsnuću, a umire 27. rujna 1937. godine. Na pozornici i nastupala neprekinutih 68 godina, sve do 1936. godine. Lik Marije Ružička-Strozzi ovjekovječen je na svečanoj zastoru Hrvatskog preporodaVlahe Bukovca, a bila je jedina scenska umjetnica koja je još za života postavljena bista uHNK u Zagrebu.

Tito Strozzi, kazališni i filmski glumac, redatelj, kazališni pedagog, književnik, prevoditelj i organizator, (Zagreb, 1892. - 9, 19 Zagreb). Sin je legendarne hrvatske tragetkinje Marije Ružičke-Strozzi, hrvatske Sarah Bernhardt. Studirao u Zagrebu (glumu i povijest umjetnosti) iu Beču (filozofiju). U HNK debitirao 1919. kao glumac i dramatičar te je tijekom duge karijere interpretirao više od 300 različitih uloga u nekoliko tisuća izvedbi. Od 1922. režirao je više od 200 drama i opera koje je režirao u Beču i Nici. Bio je direktor Drama 1936/37. u Zagrebu i Splitu, 1963/64. Glumio je u prvim hrvatskim filmovima, vodio dječja kazališta, osnivao kazališne trupe, casopise ja umjetnicke udruge. Napisao ja dvadesetak dramskih jela, među kojima do ističu ekspresionistička

tragedija Ecce gay! (1924) i dramska kronika Zrinjski (1935). Preveo je oba dijela GoetheovaFausta(1970) te stotinjak dramskih djela i libreta s više svjetskih jezika. S Krležom ga je još od djetinjstva vezalo prijateljstvo i potom suradnja koja je trjala do 1960. kada se zauvijek prekinula zbog velike javne svađe oko Strozzijeva neigranja u jubilarnoj izvedbi Gospode Glembajevih. Interpretirajući mnoge Krležine junake, Strozzi je imao reputaciju ponajboljega krležijanskoga glumca. Započeo je kao Walter u zabranjenoj Galiciji, u Golgoti bio je jedan od radnika u arsenalu, nastupio je iu praizvedbi_cc781905-5cde-3194-bb3b- 136bad5cf58d_Michelangela Buonarrotija (1925). Nakon toga slijede maestralne kreacije u glembajevskom ciklusu: Oliver Urban (Leda), Križovec i Lenbach (U agoniji), Leone (Gospoda Glembajevi) te Apatrid A (Aretej). Strozzi je bio prvak salonske drame te je suvereno vladao bujnom Krležinom rečenicom, gradivši od nje te od Krležinih intelektualnih bravura i sociopolitičkih opservacija temelj za izniman glumački stil._cc781905-5cde-3194-bb3b-186_bad5cf5

Ivan Supek(Zagreb, 1915. ˗ Zagreb, 2007.) diplomirao je fiziku i filozofiju. Nakon što je sudjelovao u narodnooslobodilačkom pokretu tijekom Drugog svjetskog rata, postao je profesor teorijske fizike na Sveučilištu u Zagrebu. Godine 1950. osnovao i Institut Ruđer Bošković i postao njegovim prvim ravnateljem. Budući da se protivio projektu jugoslavenske atomske bombe, nakon osam godina isključen je s Instituta. Cijeli svoj život borio se za nuklearno razoružanje. S položaja rektora Sveučilišta u Zagrebu udaljen je zbog angažmana na stranim studentima u prosvjedima u proljeće 1971. Bio je i predsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti od 1991. do 1997.

Autor je brojnih stručnih djela, romana i dramskih tekstova na razne filozofske, znanstvene i političke teme. Pokretač I časopisaModerna enciklopedija. Njegova književna ostvarenja prožeta su pacifizmom. Tijekom hladnog rata bio je glas tolerancije, au tadašnjoj Jugoslaviji često su ga smatrali disidentskim autorom. Njegov najbolji dramski tekst zasigurno iHeretik, napisan 1968., koji govori o hrvatskom heretiku Markantunu Dominisu iz 16. i 17. stoljeća čija životna razočaranja po mnogo čemu podsjećaju na autora. Zvonimir Mrkonjić za njega je rekao: „Odan povijesnoj nadi ideje svjetskog mira, Ivan Supek nalazi u europskoj i hrvatskoj povijesti jednog od najvećih preteča tog ideala u tragičnom liku Marka Antonija de Dominisa, splitskog nadbiskupa, fizičara i crkvenog reformatora“. (2)

August Senoa, (Zagreb,14. studenoga 1838.–Zagreb,13. prosinca 1881.), organski ihrvatski romanopisac,pripovjedač,pjesnik, kritičar i pisacpodlistaka.

Najutjecajniji je i najplodniji hrvatski pisac19. stoljeca, i istinski tvorac moderne hrvatske književnosti – dovoljno je reći da je prvi pravi hrvatski romanopisac (djeloPetra Zoranica,planin,samo uvjetno možemo nazvati romanom), autor opsežnog korpusarimski, toga egzemplarnoga žanra suvremene književnosti,

inovatorprozai tvorac razvijenog urbanoga jezičnoga standarda (često je naglašena Šenoina uloga kao jezikotvorca, čovjeka koji je više učinio za elastičnost i izražajnost suvremenoga hrvatskoga jezika od legije rječnikopisaca i purističkih savjetodavaca). Zbog njegove veličine i udjela kojeg je imao u hrvatskoj književnosti, razdoblje oko njegove smrti naziva seŠenoino doba. August Šenoa umro je od posljedica upale pluća koje je zaradio dok se kao gradski senator brinuo za nesreće uVelikom potresu 1880. godine.godine.

Slobodan ŠnajderI hrvatski dramatičar i romanopisac rođen 1948. u Zagrebu. Petnaestak je godinama bio urednik kazališnog časopisa Prolog te ravnatelj Zagrebačkog kazališta mladih od 2001. do 2004. Angažirani je pisac, a njegova djela osuđuju nepravdu i represiju. Tijekom '90-ih godina doživjela je represiju hrvatskog političkog režima Franje Tuđmana i djela mu se nisu prikazivala u Hrvatskoj, ali su igrana u mnogim stranim zemljama.

Filip Šovagović, rođen u Zagrebu 1966. godine, kazališni je, filmski i televizijski glumac, autor i redatelj, diplomirao na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Napisao I nekoliko dramskih djela:Zvonimir Zajc,Cigla,Dosadna predstava(pročitana na Avignonskom festivalu 2000.),Jazz,Ptičice - Zatvor nazvan želja(objavljeno uCirkuska parada. Antologija suvremenog kazališnog teksta u Hrvatskoj / Cirkuska parada. Antologija suvremenog kazališnog pisma u Hrvatskoj, l’Espace d’un instant, Pariz, 2012.),

glumio je u šezdesetak filmova (Nicija zemljaDanisa Tanovića), u dramama i TV serijama, ali prije svega u kazalištu Gavella u Zagrebu, gdje je član ansambla od 25 godina. Ovi su komadi izvedeni u Hrvatskoj i inozemstvu (Njemačka, Austrija, Bosna, Indija ...) i prevedeni na nekoliko jezika.Anonimni Teslapremijerno je izveden u zagrebačkom kazalištu Gavella 2017. godine.

Antun Šoljan(Beograd, 1932. – Zagreb, 1993.) Studirao je anglistiku i germanistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Godine 1953. zajedno s Ivanom Slamnigom pokrenuo je i uređivao časopis Međutim, u kojemu je objavljivao priloge iz književnosti i komparativnih studija. Također je uređivao neke od najvažnijih časopisa svoje generacije, poput časopisa Krugovi, po kojem će on i njegovi kolege dobiti naziv „krugovaši“. U Zagrebu je kao profesionalni pisac djelovao i živio četiri desetljeća. Pisao i poeziju,

radiodrama, eseje, prevodio je djela iz engleske, njemačke i ruske književnosti. Autor je četiriju romana od kojih je najznačajniji Kratki izlet, objavljen 1965. Pripovijedajući o izletu skupine studenata po Istri pod vodstvom jednog od njih, roman je zapravo priča o sudbini cijele jedne generacije u kojoj je sve ali ništa.

Autor I petnaestak dramskih djela. Godine 1970. objavio iDev drama, među kojima se ističe Dioklecijanova palača.Romanca o tri ljubaviizišla I 1977., abard1985. Ova tri djela napisana su upravo za kazališnu scenu, za razliku od njegovih djela namijenjenih radiju i televiziji.
Šoljan se, kao i većina njegovih tadašnjih književnih kolega, udaljio od kazališta, time potvrđujući svoju sklonost ka stvaranju djela namijenjenih masovnim medijskim komunikacijama. Prema Slobodanu Prosperovu Novaku, „bio je jedan od najuniverzalnijih duhova hrvatske književnosti, čovjek pragmatičan, koji je među svojim vršnjacima uživao glas arbitra, i to ne samo u estetskim nego iu etičkim pitanjima“. (2)

Vasilij Mitrofanič Uljaniscev, 1887. - 1934., scenograf koji i kao ruski emigrant djelovao prvo u kazalištu u Splitu, potom u Zagrebu od 1921. do 1928. i konačno u Ljubljani. Raspolagao je slikarskom rutinom, ukusom i sposobnošću prilagođavanja, pa je u svom, u biti eklektičnom načinu, uspio ostvariti uspješna rješenja. Znao je, međutim, izaći iz okvira svoje skromnosti i pokazati smisao i maštovitost, na primjer u opremi Strozzijeve ekspresionitičke drame Ecce homo i isto tako ekspresionističke drame Kalmana Mesarića Kozmički žongleri, 21. rev.

Ivo Vojnović(Dubrovnik, 1857. – Beograd, 1929.) studirao je u Zagrebu. Budući da je bio pravnik po struci, od 1883. do 1907. radi kao činovnik, prvo u hrvatskoj, a zatim i austrougarskoj upravi. Od 1907. do 1911. radi kao književni savjetnik u zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu, a nakon toga živi od svog književnog rada. Od 1887. novinski je dopisnik za kulturu, a književna djela počinje objavljivati 1880. – isprva novele, a zatim romane i poeziju.

Na razini forme, njegovo dramsko pismo 1889. izvire iz komedije običaja, a onda se krajem stoljeća razvija prema melodramatskim formama inspiriranim Ibsenovim društvenim teatrom, da bi početkom 20. stoljeća nastojao izraziti duh i povijest svojata svoga rodu. Vojnovića također privlače popularne legende koje crpi iz nacionalne povijesti i preispisuje, a svoj opus zaključuje dramskim tekstovima enigmatske strukture, u kojima se sam pjesnik dovodi na scenu i gdje tekstualnost dominira nad naracijom i zadanom strukturom. Pet njegovih komada objavljeno je u francuskim i švicarskim frankofonskim časopisima između 1917. i 1929., što ga čini najprevođenijim hrvatskim i jugoslavenskim piscima u francusko to doba. Od 1919. do 1922. boravi u Nici, gdje mu živi sestra Eugenija, supruga povjesničara i diplomata Charlesa Loiseaua, kao i drugdje po Francuskoj. Trajno obilježen dubrovačkim podrijetlom te narječjem koje će oblikovati diskurz i gledišta njegovih likova, optuživan za homoseksualnost u patrijarhalnoj kulturi u kojoj se ona smatrala sramotnom devijacijom, aristokratskog držanja iako mu je aristokratsko podrijetlo stalno osporavano, zagovornik jugoslavenstva u trenutku stvaranja hrvatskog i srpskog nacionalnog identiteta te njegove političke opozicije – Vojnović je uvijek bio atipični umjetnički, kulturni i društveni fenomen, autonoman kao što je i njegov pjesnički svijet koji nastoji veličati prošlost ne bi li bolje živio, zamišljao i shvatio sadašnji stad. (1)

(1) Preveli studenti 2. godine prevoditeljskog smjera diplomskog studija francuskog jezika i književnosti Sveučilišta u Zadru. Studenti 2018.

(2) Preveli studenti 1. godine prevoditeljskog smjera diplomskog studija francuskog jezika i književnosti Sveučilišta u Zadru. Prosinac 2019

Marina Vujčić (1966.), rođena u Trogiru, diplomirala je hrvatski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Kao dramatičar, njene su drame premijerno izvedene na nacionalnim pozornicama. Za dramuPodmornica,Umri ženskijaPlodna vodadobila je nagradu Marin Držić Ministarstva kulture RH. Višestruko nagrađena romansijerka i kolumnistica časopisaKozmopolitski, sada živi i radi u Zagrebu.

PROZOR-IZDANJA