PROZOR-IZDANJA

KOMEDIJA U 17. STOLJEĆU I NJEZINE SCENSKE MOGUĆNOSTI¹

Nikola Batušić²

 

 

Povijest književnosti utvrdila je da je hrvatsko stripsko kazalište u 17. stoljeću imalo dvanaest tekstova. Od toga su deset nedvojbeno komedije, dok je žanrovsko određenje za dva djela, i to Vučistrah iSužanjstvo srećno(sretno zatočeništvo), moglo bi biti donekle kontroverzno. Riječ je o tragikomedijama i melodramskim ljubavnim igrama, hrvatskim "šmekerskim komedijama" s komičnim dijelovima, prepunim učinaka svojstvenih baroknom razdoblju, odnosno prepoznavanja i prerušavanja, života pod lažnim imenom. Ali budući da je to cjelokupno opće obilježje komedija sedamnaestog stoljeća (sjetite se finalaškrtacMolièrea), ne bismo trebali biti oštri ni prema svojim autorima. Svih dvanaest djela je iz razdoblja od 1651. ili 1656. do 1699. godine, kada se bilježe njihove posljednje izvedbe u Dubrovniku, iako je malo pouzdanih podataka, kako o datumima, tako io mjestima i tvrtkama koje su ih predstavile javnosti. Ako možemo raspravljati o žanrovskim specifikacijama kod dva od ovih tekstova, ostalih deset je nedvojbeno komičnih obilježja, s više ili manje originalnosti u usporedbi s talijanskim improviziranim komedijama, komedijama glumačke umjetnosti ili “dell'arte”, kakva je i njezina najpoznatija. Ime. Svim ovim značajkama hrvatskih komedija 17. stoljeća pristupit će se sa stajališta  kazališne teorije iu odnosu na njihov scenski izraz.
  _cc781905-5cde-3194-bb3b-136bad5cf58d _cc781905-5cde-3194-bb3b-136bad5cf58d do danas, unatoč svim naporima naše književne povijesti. Petar Kanavelić – podrijetlom s Korčule³, koji je imao blizak odnos s kazalištem, možda i kao poznavatelj glumačkog zanata, autor baroknih vjerskih drama – vjerojatno je autorVučistrahet Sužanjstvo srećno. Tu i tamo se spominje Ðanluka Antica kao autorJerko Skripalo. Tu su još Frano Radaljević, Šiško Menčetić, Ivan Bunić, pa cijeli niz komičara amatera, sve plemića koji su predstavljali komedije ili predstave neutvrđenih autora, a zašto onda (sjetimo se talijanskih komičarskih društava) ne bismo pretpostavili i kolektivno pisanje ovih scenskih obrisa? Sorkočević, Gundulić, Pucić, Menčetić, Bunić, Gučetić, svi oni mladi dubrovački patriciji koji se u raznim prigodama oko kazališnih događanja spominju kao glumci, organizatori i četovođe, sigurno su svojim doprinosom ubrzali provalu nove scenske vrste u Hrvatskoj. kazalište, i zašto ih onda ne bismo mogli barem smatrati koautorima, budući da autori nisu nedvojbeno utvrđeni? Stoga ostavimo pitanje autorstva povijesti književnosti i osvrnimo se na kazališno značenje ovih djela, jer ono je za razvoj hrvatskoga kazališta od neizmjerne važnosti.
       Les dernières tentatives précédentes de comédies en prose – et toutes les œuvres du XVIIème st. o kojem ćemo govoriti uglavnom su kreacije od tri čina u prozi – u okvirima dubrovačkog kazališta nalaze se u biti posljednje Držićeve komedije⁴.
     cc781905-5cde-3194-bb3b-136bad5cf5 unknown from 1582, and the comediographic work of Sasin⁵ certainly never reached the stage . Tako dubrovačko kazalište do godJerko Skripalo, vjerojatno do 1656., gotovo sto godina s jednom manjom iznimkom, nije vidio komedije na svojim pločama i nije čuo prozu!
       Dans une telle situation se retrouvent des comédiens et metteurs en scène_cc781905-5cde- 3194-bb3b-136bad5cf58d_ koji, nakon desetaka pastorala, prijevoda tragedija, melodrama i možda opera, baroknih izvedbi i pobožnih i religioznih scenskih apoteoza, pokušavaju montirati nove autore i novi jezik. Za ono vrijeme prilično neobičan, blizak gradskom gledanju, iako s književnog i kazališnog aspekta nije bio ni originalan ni potpuno autohton.
    _cc781905-5cde-3194-bb3b-136bad5cf58d snažnije i energičnije kroz komediju na temelju glumačkog scenarija odigranog know-howa, "a sogetto", to jest na temelju sadržaja, dakle onogacommedia dell'arte. Ova komedija bitna je za kazališni razvoj mnogih europskih zemalja, jer je "veliko" francusko stoljeće - koje je trajalo u isto vrijeme kad i ove pojave - imalo nedvojbeno manji odjek izvan svojih granica, kao što ga nisu imali engleski protjerani glumci u 17. st., osim u Njemačkoj, najmanji europski utjecaj.
          _cc781905-5cde-3194 -bb3b-136bad5cf5 počivajući na trezvenoj osnovi i ponekad otrežnjujućem izražavanju baze i N_ris_sounds sažetak radnji, a ostavljajući glumcima gotovo potpunu slobodu u improvizaciji i građenju scenske igre,commedia dell'artes pravom je nosila i naziv "glumačke umjetnosti komedije", jer je glumac bio odlučujući čimbenik u njezinoj scenskoj inkarnaciji. Specijaliziran za posao, odgojen na naslijeđu određene uloge, komičar je unutar svojih granica gotovo cijeli život igrao jednu ulogu, započinjajući i završavajući svoj glumački život kao jedna od tipičnih figuracommedia dell'arte: Arlechino, Brighella, Pantalone, Dottore, Capitano, Pulcinella i drugi. Glumac je bez tekstualne potpore za sebe i svoje pomoćnike (rekli bismo danas gegove) stvorio specifične komične efekte, odnosno gotove i naučene pokrete, vješto ugođene finte, egzibicijske akrobatske karoserije i razne cirkuske virtuoznosti, sve skupa pod zajedničkom ime odlazzi, gotove scenske atrakcije koje je dodao na ona mjesta u scenariju gdje se činilo da je radnja prekinuta. Što ih je više bilolazziu određenoj ulozi, to je veći uspjeh za njegovog tumača, a time i za njegove kolege koji su u drugim trupama tumačili isti ili po tipološkim obilježjima sličan lik, jer su lazzi na svoj način svojevrsni privatni prava i imovine pojedinca koji tek nakon smrti njihova autora prelaze u opće dobro i fond izraza pojedine dramske vrste.U arsenalu umjetnosti kazališne igre opet su ti tzv. "uscite" - ulasci i izlasci s pozornice, trenuci u kojima glumac skupovima gotovih fraza s komičnom intonacijom i punim aluzija javnosti razotkriva svoj lik, svoj smisao i svoju scensku namjeru. Naravno, pjevanje, tjelesna spretnost koja često graniči s akrobacijama, standardna nošnja po kojoj je svatko odmah prepoznatljiv, maska koju gotovo svi nose, predstavljaju karakteristikecommedia dell'artepo čemu je postalo ne samo točno identificirano kazališno doba, nego je svojim plodnim snagama ušlo i u povijest raznih nacionalnih kazališta kao njihov sastavni element.
       Il a fallu énumérer toutes les particularités de ce genre théâtral pour que plus tard , analizirajući naše komične tekstove sedamnaestog stoljeća, možemo pokušati utvrditi koliko je u njima, a posljedično i u mnogim našim interpretacijama tih djela, bilo utjecaja glumačke umjetnosti talijanskih komedija. Često se, međutim, čuje kako je hrvatska komedija 17. stoljeća tek anemičan segment istog talijanskog kazališno-scenskog žanra, kao što se – također nekritički – taj dio hrvatske dramaturgije proglašava autentično izvornim, poput samostalnog djela dramske književnosti. . Hrvatska je komedija 17. stoljeća i jedno i drugo, a koliko je izvorna, naime autohtona i hrvatska, a koliko je strukturno i scenski, a samim time i vizualno ovisna o talijanskoj dramskoj komediji, pokazat će scenski tableauistički potencijal ovih djela, kad već, zbog nedostatka bitnih dokumenata, ne može se dokazati iscrpan opis pojedinog spektakla.

 

KRONOLOGIJA PREDSTAVA I NJIHOVI IZVOĐAČI⁶
 

          _cc781905-5cde-3194 -bb3b-136bad znamo da su za neke od njih dogurali do pozornice. To je prije svega komedijaJerko Skripaloza koju je neizravno potvrđeno - po imenu poznatog dubrovačkog Židova koji se u njoj spominje - da nije mogla biti napisana i postavljena nakon 1656. godine. ujedno i jedina komedija izvedena (i jedina napisana?) na vrijeme kada je na dubrovačkoj sceni još uvijek vladala barokna melodrama. Možda je bilo privatnih humorističnih emisija koje nikoga nisu vrijeđale (pa stoga nije bilo kontroverzi zbog njihovog sadržaja), ili takve izvedbe nisu dovodile do sporova između glumaca (i nije bilo potrebno miješanje vlasti), ili javnosti. nakon predstave nije nedolično ponašao na ulici (a nije bila potrebna ni intervencija redara), pa se vlast možda nije ni miješala, a otkad se u Dubrovniku sud ili slična institucija vlasti ne bavi kazalište, nitko drugi, nažalost, nije bilježio datume predstava.Jerko Skripalonastala je prije potresa, a zapravo će godina 1667. biti ona crvena crta nakon koje će se na vremenskoj crti pojavljivati uglavnom prikazi komičnog karaktera. Svijest o potrebi za komedijom postojala je, dakle, već u vrijeme baroknih melodramskih spektakala, što je iznimno važna činjenica koja dopušta hipotezu o još većem broju događaja ovog tipa barem u privatnom. Istina, ne znamo mjesto ili trupu  koja je predstavilaJerko Skripalo, no kako se u jednom odlomku navodi da je starac Škripalo "vice-conte delle tre isole", to jest "viceguverner triju otoka" - a kako je tu funkciju mogao obnašati samo patricij, to su možda mladi plemići koji su priredili ovu predstavu?
  _cc781905-5cde-3194-bb3b-136bad5cf58d _cc781905-5cde-3194-bb3b-136bad5cf58dDžono Funkjelicapredstavlja se 18. veljače (pokladni utorak!) 1676. godine. Kako se taj datum ipak navodi u tekstu, to bi mogao biti i datum rođenja skladbe te stoga ne možemo biti sigurni u datum njezine izvedbe. Ne znamo ime tvrtke koja je producirala komediju jer nemamo izravnih podataka o glumcima.
       Étant donné que Dubrovnik a été catastrophiquement touché en 1667 par un tremblement de terre čime se usporavaju sva kasnija kulturna zračenja, pa i kazališni život, prekida se kontinuitet dramskih predstava sve do 1681. godine, kada se prvi put u dokumentima spominje "arsenatum prope fontanam parvam", odnosno prvi zatvoren kazališni prostor u Dubrovniku. . U ovoj prostoriji, zapravo uređenom arsenalu, bit će u Dubrovniku, od tog trenutka pa sve dok 1817. godine zgrada nije izgorjela, cijeli scenski život Republike, teOrsan, kako ga nazivaju, s godinama će dobiti sve dodatke pravog kazališta, kako u scenskoj opremi, tako iu rasporedu gledališta.
        _cc781905-5cde-3194-bb3b-136bad5cf58d occurred on April 6, neposredno prije Uskrsa), mladi su patriciji zatražili dopuštenje za izvođenje predstave, a vlast je izričito zahtijevala da se Sorkočević, Getaldić i Gundulić samo u svojoj komediji ne spominju tada Dubrovčani - ni kršćani ni oni židovske vjeroispovijesti. Ne znamo o kakvoj se komediji radi i je li izvedba održana, ali plan za predstavu je očito postojao. Jednako tako 1681. negativno se odgovara na zahtjev trojice Pucića, Gundulića, zatim Gradića, Gučetića i Menčetića koji su htjeli nešto montirati naOrsan. Doduše, prošlo je vrijeme kada su se mogle prikazivati predstave i moralo se odustati od “palcos positos ad faciendas reppresentationes”. Već su postavili nešto poput pozornice i gledališta na Orsanu, ali predstava se nije održala. Po nazivima bi se dalo zaključiti da je riječ o istoj družini, ili barem o dijelu tih istih mladih ljudi koji su 1667. godine dobili ovlaštenje za izvođenje komedije, a to bi dalo pretpostaviti da su predanost kontinuiranom kazališnom radu i potrebne pripreme za to. Hipoteza nije nemoguća, ali četrnaest godina također je prilično značajan vremenski period tijekom kojeg su neki mladi plemići sigurno napustili tvrtku, a drugi u nju ušli.
       La même année 1681, lorsque la requête du groupe de jeunes nobles a été odbijen, napominje se da je u prosincu zatražio i dobio dopuštenje za nastup uOrsanDživo Bunić i Frano Nikolin Bunić. Naravno, predstave se nisu mogle održavati do sljedećeg karnevala, pa je 5. veljače 1682. otvoreno prvo dubrovačko kazalište u zatvorenom prostoru. Bilo je to društvo kojem su pripadali Bunići, dakle patriciji, s još deset mladih. Pretpostavlja se⁷ da je ovom prilikom prikazana tragikomedijaVučistrah, jer se prema nekim informacijama u prikazanom djelu spominje “špilja”, a tek se u Vučistrahu takav scenografski element mora pojaviti na pozornici. I još jedna tvrtka pojavila se 1682. uOrsan, s do danas nepoznatom emisijom. Bila je to družina glumaca, piše se, "dei barbieri", ali danas ne možemo pouzdano znati jesu li to brijači-glumci ili je to naziv kazališne skupine.
_cc781905-5cde-3194-bb3b-136bad5cf58d   _cc781905-5cde-3194-bb3b-136bad5cf58dSin vjerenik jedne mater(Majčin zaručeni sin), predstavljena je emisija koju je obilježio veliki skandal koji je izbio nakon nje. Izvedba komedije jako je uvrijedila dubrovačke Židove koji su prosvjedovali zbog karikaturalnog pristupa pojedinim vjerskim temama (groteskni prikaz obrezivanja jedan je od glavnih komičnih segmenata radnje!), te građane Antuna Krivonosovića i Nikola Rigi pozvani su na odgovornost temeljem tada još važećih zakona i pravila vjerske tolerancije. U 18. stoljeću će pak biti predstava na koje Židovi neće imati pravo pristupa, a neke vlastite kazališne predstave moći će organizirati samo u getu!
       Et de nouveau au Mardi gras le soir du 25 février 1688 à l'Orsanpredstavljena je (vjerojatno uz nazočnost prevoditelja Petra Kanavelića) u svojoj hrvatskoj verziji nažupnik fido(Vjerni pastir) od Guarinija⁸ . Prije Guarinijeva djela, patricijska družina Nedobitnih (Nedostupnih), ista koja će predstavljati  i pastoralu, morala je odigrati svojevrsni komični i improvizirani prolog u kojem su mladi plemići imali namjeru ismijavati isusovačku školu u Dubrovniku i njezine učitelje. Kristo Bundić, Dživo Sorkočević, Dživo Gučetić, Lovro Sorkočević, Jerko Bunić, Dživo Baseljić, Džono Rastić, Pijero Freski i Marin Bruceze zamislili su u naizgled na brzinu formuliranoj i improviziranoj humorističkoj sceni, - u kojoj se trebao pojaviti u ulozi isusovca. učenjak, “pedant”, omiljen lik kako u talijanskim improviziranim komedijama, tako iu dubrovačkom stripu 17. stoljeća, - prikazujući na pozornici karikaturalno pojedine aktualnosti iz kolegijalnog života dubrovačkih isusovaca. To je toliko zabrinulo vlasti da se prolog nije održao kako je planirano. Zahvaljujući tom uplitanju u kazališna zbivanja ime družine i popis članova ostali su upisani.
       Vers la fin du siècle, la compagnie des Razborni (Les Perspicaces) a ponovno igraoVučistrah, i to 1. ožujka 1696. I konačno, u posljednjoj godini stoljeća, tijekom karnevala zastupljene su četiri komedije: još jednomJerko Skripalo(ako ne uzmemo samo godinu 1656. kao godinu pisanja ovog djela), dakleBeno Poplesija,Pijero Muzuvijeri dvaputVučistrah, očito najpopularnije djelo u tadašnjem kazališnom životu, prikazano u sva četiri puta, što je na svoj način svojevrsni rekord u hrvatskoj klasičnoj kazališnoj povijesti. Godine 1699.Vučistrahpredstavljala je tvrtka Nedobitni čiji članovi u prologu nedvosmisleno poručuju "evo nas opet... gdje smo bili u četvrtak  s istim sastavom". Nedobitni ponovno preuzimaju emisiju, što je dokaz njihove dostupnosti i svojevrsnog kontinuiteta, ali i ukusa tadašnje publike. 1. ožujka igrali su upravo RazborniVučistrah. Za djela izvedena 1699. Rešetar⁹ ustvrdio je da su izvođena na otvorenom prostoru, "ispred Dvora", ali Pantić opravdano zaključuje da su po mnogim, a osobito praktičnim naznakama, komedije bile zastupljene u kazališnoj dvorani sv. theOrsan. Bilo bi zaista apsurdno u veljači gledati i izvoditi predstavu na otvorenom, a grad ima prilično dobro uređenu prostoriju s pozornicom i gledalištem. Osim toga, često se spominje uVučistrahpada mrak, što je dovoljan pokazatelj predstave u zatvorenom prostoru, jer smo samo popodne svirali "ispred Dvora", danju, dok jeOrsanmogla biti osvijetljena svijećama.
       On ignore cependant où et quand ont été représentées les autres comédies croates du XVIIème stoljeća, a to se osim već citiranih radova tiče i tekstovaLukrecija,mada,Starac Klimoje(Stari Klimoje),Ljubovnici(ljubavnici),Sužanstvo srećnoiŠimun Dundurilo, zasigurno se pojavio između 1689. i 1697. godine.
       Dans la seconde moitié du XVIIème siècle, après donc les compagnies des Isprazni ( Beskorisni),  Smeteni (Posramljeni) i Orlovi (Orlovi) iz Palmotićevog¹⁰ razdoblja, pojavljuju se nove trupe. Tako danas poznajemo mnoga društva koja su do prvih godina 18. stoljeća imala velike uspjehe osobito u prikazivanju komedija, ali su se identificirale i skupine koje su imale namjeru predstavljati i melodrame. Evo imena ovih društava koja su djelovala u Dubrovniku u drugoj polovici 17. stoljeća i početkom 18. stoljeća: Ždralovi (1653.), Veseli (oko 1681.), “dei barbieri” ( Brijači; 1682.), Nedobitni, plemićka skupina (1688.), Razborni (1696.), opet Nedobitni (1699.), Smeteni, Plodni (Plodni), “lazarinska” družina (družba “Lazara”), samo pučani na prijelazu stoljeća, zatim Hrabreni (Hrabri, koji su iznijeli ili su trebali iznijetiZorislavod Gleđevića) zatim Sjedinjeni (SAD, koji su 9. ožujka 1707. god.OtonDživa Gundulića), a među članovima četa su Franjo Marija Stijepov Tudišević i Brnja Mihov Đurđević-Bunić. U isto vrijeme djeluje iu Dubrovniku, Nepoznati specijalizirana za komediju.
      _cc781905-5cde-3194-bb3b-186 we are not required!) that the Smeteni and the Ujedinjeni (or Sjedinjeni) bile su ista družina, pa proizlazi da je u drugoj polovici 17. stoljeća djelovalo desetak kazališnih družina čiji je kontinuitet djelovanja bio očit. Osobito se to odnosi na četu Smetena koja je 1647. godAlcinaPalmotića, a ponovno se pojavljuje 1701. s prijevodom Aminte du Tasse¹¹ iz pera Dživa Gundulića i s naslovomRadmio. Ako usporedimoAlcinai Gundulićev prijevod Tassa - dakako, samo s aspekta izvedbenog žanra - možemo odmah zaključiti da je družina Smetena očito bila specijalizirana za pastorale, brinula za takav stil glume, možda je i angažirana. u privatnim predstavama koje nisu zabilježene u kronologiji kazališnih događanja 17. stoljeća, jer bi bilo nevjerojatno da su predstavu povjerili društvu koje nije nastupalo u razdoblju izmeđuAlcina(1647) iRadmio(1701). Očito je da te dvije predstave nisu izvodili isti glumci, ali da je naslijeđe kazališno-scenskog izraza trajalo ako ne u javnim izvedbama, ono barem u ekskluzivnim predstavama  koje je ova družina izvodila.
       Les compagnies au XVIIème siècle étaient strictement séparées selon les origines sociologiques de leurs membres . Većina su bili pučani dok su Nedobitni, Razborni i možda Hrabreni bili plemići. Među tvrtkama nema rivalstva, ali postoje različiti načelni pogledi na smisao akcije, što je vidljivo u nekim manjim sporovima na prijelazu stoljeća. Tvrtke su naizgled dobro organizirane, po internoj strukturi predstavljaju koherentnu cjelinu i teže podizanju razine svoje poznatosti u javnosti. Imaju dakle svoju zastavu i moto pod kojim nastupaju. Nedobitni su predstavljeni palmom, Razborni ključem i mačem pod kamenom, Plodni maslinom. O sebi su društva ostavila u dokumentaciji neke šaljive pjesme iz kojih saznajemo imena pojedinih članova i njihov broj. Tako znamo da je Lazareva četa imala 12 članova, a Plodni 14.
_cc781905-5cde-3194-bb3b-136bad5cf58d   _cc781905-5cde-3194-bb3b-136bad5cf58d koji se prikazuju komedijama, koje također očito vrijede za drugačije strukture od onih estetskih načela7 i Nepoznatih od 17. kazališnih družina Palmotićeva vremena (prva polovica 17. st.), koje su bile usmjerene isključivo na melodramu. Mora da su to bile družine spretnih i spretnih mladih ljudi sposobnih da brzo reaguju na pozornici, zatim nerijetko na prepoznatljiv način oponašaju spomenute ili obilježene sugrađane, katkad improviziraju, a na sasvim određen način insceniraju i preuzimaju briga o scenskoj opremi.
      traje gotovo pedeset godina, iako za pojedina razdoblja nema podataka o performansama. Teško je povjerovati, usprkos ovim prazninama u izvorima, da su tvrtke samo pokazale loše rezultateOrsan, a nisu sudjelovali u karnevalu i prigodama na privatnim vjenčanjima. Brojna djela, posebice komedije, ali i nezastupljen broj poznatih tekstova, učvršćuju nas u suprotnom.

 

…
 

        Bien¹² que se produira au XVIIème siècle une expansion générale de la vie théâtrale , u Hrvata kazališni fenomen u to vrijeme još uvijek nije pojam ili pojam nego ostaje pojava. Oblikuje se prema   dramskim djelima napisanim na hrvatskom ili latinskom jeziku, ali još ne poznaje kontinuitet i profesionalnost. Proizvod slučaja, sporadičan i s plemenitim i često nedostatnim amaterskim porivima, naše tadašnje kazalište ponekad je zamjetno karakterizirala eruptivna snaga slučajne pojave. Poput potrebe, kazalište je u ovih nekoliko karnevalskih tjedana zaživjelo pravom snagom, no unatoč svom zamahu, osim u vrlo rijetkim prilikama, nije se nametnulo kao društveni čimbenik. Svako uplitanje države u kazališni život najjačeg hrvatskog scenskog središta - Dubrovnika - svodi se na poneke sankcije i zabrane, dok je eksplicitna pomoć ili bilo kakva dobrotvorna gesta Republike gotovo anegdotska rijetkost. Samo ako je predstava dotakla neko živčano središte političkog, vjerskog, rasnog ili drugog karaktera koje je dubrovačka vlast smatrala vrijednim obrane, državna se nadgradnja počela odražavati ili aktivno intervenirati u kazališnom životu. , ali gotovo nikad kao katalizator tih aktivnosti. Morat će proći i 18. stoljeće, u kojemu će dramsko pisanje, zbog propadanja u južnim krajevima Hrvatske, pozornice svojih kazališta prepuštati profesionalnim talijanskim glumcima, morat će izraz njemačkog kazališta u Zagrebu postati tako snažan i prijeteći u općem političkom kontekstu da sredinom 19. stoljeća osjeća potrebu ne samo za kontinuitetom hrvatske kazališne misli nego i za profesionalizacijom sveukupne kazališne djelatnosti, kao temeljnim preduvjetom ne samo pri rođenju nego i – u rane faze – do teškog opstanka kazališnog profesionalizma kao oblika nacionalnog kulturnog suprotstavljanja stranoj, germanskoj infiltraciji. Tek tada, u okviru nacionalnog preporoda hrvatskog naroda, kazalište će dobiti onu važnost koju je već imalo u nekim europskim zemljama: aktivni segment kulture i sastavni dio života cijeloga naroda. To više neće biti izričaj pojedinog pisca, skupine amatera ili slučajna pojava, nego susret svih sastavnica kazališnog fenomena, u kojemu se vrlo često smisao nacionalnog_cc781905-5cde-3194 -bb3b-136bad5cf58d_ će prevladati nad čistoćom i kvalitetom umjetnosti. Cijela prethodna dva stoljeća hrvatsko će kazalište još uvijek živjeti samo s vremena na vrijeme, od karnevala do karnevala, od jedne do druge školske svečanosti. Ali takav kakav je bio, nije bio ni slijep ni gluh za bilo koju europsku scensku novotariju – od opere i barokne melodrame do komedije glume (ili “dell’arte”), od baleta do didaktičke predstave. I upravo u tome je njegova veličina. U relativno maloj, politički podijeljenoj zemlji, kazališna se umjetnost – doduše povremeno – ipak može prepoznati kao ne posve zanemariv dio europskih kazališnih kretanja uopće.
 

Prijevod Nicolas Raljevic
uz suradnju Miloša Lazina

www.prozor-editions.com

 

¹ “Komedija u XVII stoljeću i njene scenske mogućnosti” uPovijest hrvatskog Kazališta(Povijest hrvatskoga kazališta), Šklolska knjiga, Zagreb, 1978., str. 121-3.

² Nikola Batušić (1938.-2010.), hrvatski teatrolog, povjesničar, kritičar, akademik.

³ Petar Kanavelić (1637.-1719.), pjesnik i dramatičar, jedan od najvećih hrvatskih književnika 17. stoljeća.

⁴ Marin Držić (1508.-1567.), najveći prozaik i dramatičar antičke Dubrovnine.

⁵ Antun Sasin Bratosaljić (oko 1518.-1595.?), dubrovački dramatičar.

⁶ “Kronologija izvedaba i njihovi predstavljači”, op.cit, pp. 123-7 (prikaz, stručni).

⁷ Vidi radove Miroslava Pantića (1926.-2011.), srpskog povjesničara književne povijesti, ali i jednog od najplodnijih proučavatelja klasične hrvatske književnosti, a posebice Dubrovnika.

⁸ Giovanni Battista Guarini (1538-1612), talijanski pjesnik i diplomat. Pastoralon pastor fidonjegovo je najpoznatije djelo.

⁹ Milan Rešetar (1860.-1942.), filolog, povjesničar književnosti, numizmatičar.

¹⁰ Junije Palmotić (1607.-1657.), dubrovački barokni pjesnik i dramatičar.

¹¹ Torquato Tasso (1544-1595), talijanski pjesnik.

¹² Odlomak iz “Kazališta baroknog razdoblja” uPovijest hrvatskog Kazališta(Povijest hrvatskoga kazališta), Školska knjiga, Zagreb, 1978., str. 95.