PROZOR-IZDANJA

Staro dubrovačko kazalište¹

Milan REŠETAR²
 

 

 

Dok nam je stara dubrovačka dramska književnost dobro poznata, jer su nam skoro sva takova djela dostupna u dobrim novijim izdanjima, a glavna su proučena, znamo vrlo malo gdje i kako su prikazivani stari dubrovački novci. Ne znamo ni kada su ova djela počela nastajati u Dubrovniku: najstarije svjedočanstvo datira iz godine 1546.Abrahamova žrtvaDržića, no vrlo je vjerojatno da su se takve predstave dogodile nešto prije te godine; moguće je, kao u zapadnoj Europi, da je sve počelo s ovom vrstom drame, naime s takozvanim "crkvenim predstavama", za koje je materijal uzet iz svetih spisa ili života svetaca, a također su prikazani u crkvama ili ispred njih; moguće je da je tako iu Dubrovniku, ali spektakl za koji znamo gdje se odigrao nije se dogodio ni u crkvi ni pred njom, nego na javnom trgu gdje crkve nije bilo; to jeSusan ČistaVetranovića, čiji proslov počinje riječima: „O patricije i patricije, - i drugi dragi - molimo vas da šutite, - da se ne čuje na ovom polju ni glasa“; Ovo "polje" nije obično polje, nego ovo mjesto koje se i danas u Dubrovniku zove Poljana i na kojem se nalazi Gundulićev kip, kako to još vidimo kod istog Vetranovića u njegovoj pokladnoj pjesmi.stočari, koji se pjevao na javnom mjestu, ovo mjesto koje on naziva nekad „poljem“, a nekad „poljanom“. Vjerojatno su na toj istoj Poljani bile prikazane i druge crkvene slike, ali to nam nije potvrđeno, dapače Poljana se spominje tek uSusannaiPastiri. Može biti da je onda taj javni trg bio najstarije dubrovačko kazalište, koje se vjerojatno sastojalo samo od pozornice, na brzinu sastavljene od greda i dasaka, vjerojatno bez kulisa i kulisa, dok je publika stajala na trgu ili gledala s njega. prozori susjednih kuća. Prema stihovima citiranim na početkuSusanna, vidimo da su te predstave na Poljani bile pristupačne svima, jer je prolog upućen vlasteli, patricijima i “drugim dragima”: to potvrđuje iŽrtvaVetranovića gdje je Sara (c. banovi, časni patriciji – i izabrani narod...” – kako vlastela, tako i građanstvo, i puk i seljaci svjedočili su tako ovom spektaklu; od iste Sare doznajemo da se predstava odvija u večernjim satima, jer se Sara na samom kraju obraća prisutnim ženama riječima: „i idite svi kući, a mene ostavite, – jer on već kasni, mjesec je u oblacima, - a ženama nije časno hodati po mraku." Štoviše, uvjeravamo se da su se predstave na trgu odvijale prije mraka, bilo je potrebno, jer u 16. stoljeću u Dubrovniku nije bilo javne rasvjete, a nije ni mogla pa je neće biti. -136bad5cf58d_ zabave na ulicama i trgovima.

          Dans les temps les plus Javno su se prikazivale i antičke drame, svjetovnog sadržaja (pastirske igre, komedije i tragedije), i to na trgu koji se i danas naziva "prid Dvorom", odnosno ispred Dvora, gdje je knez ( poglavar) i vrhovne vlasti dubrovačke države sjedište; za to nemamo dokaza, ali u Dubrovniku je još uvijek živa tradicija da su knez i ostala vlastela gledali predstave sjedeći ispod trijema koji se nalazi ispred Palače, a onda je scena morala biti na sredini trga. sama, okrenuta prema Palaisu, tako da je ostatak javnosti stajao okolo, sa strane. Kakva je bila tehnička opremljenost pozornice, ne znamo, ali sva je prilika da je bilo, barem ponekad, ukrasa, svakako zaTirenaDržića čiji prolog igraju dva seljaka koji stoje ispred pozornice i pitaju se: „Kakva je ovo šuma? Ali ima li i ovdje planina? Kakva se veličanstvenost krije između ovih staza? Tako su između dvorišta trga ovi na pozornici vidjeli šumu i planine – radnju Tirene koja se doista odvija u šumi i između planina.Tirenaprva je predstava, kažu nam, izvedena pred Dvorom 1548. godine, ali je po svoj prilici tamo već prikazana neka Držićeva ili Nalješkovićeva komedija³; svakako je bilo dubrovačko kazalište za javne predstave sve do kraja 17. stoljeća: znamo da su 1699. godine posljednji put pred Dvorom prikazane ove četiri drame, koje sam ove godine objavio u književnom časopisu.ZbornikSrpske akademije⁴. Ove javne priredbe održavaju se redovito tijekom karnevala, dakle od 6. siječnja do ožujka, kada vrijeme u Dubrovniku, koje je obično toplo i vedro, zna biti hladno i kišovito, tako da je nedvojbeno još jednom loše vrijeme pokvarilo ovu publiku slavlja, pa se nastojalo pronaći zaklonjeno mjesto gdje bi glumci i publika bili zaštićeni od vremenskih nepogoda; ali do kraja 16. stoljeća sa sigurnošću znamo samo da jeDundo MarojeDržića koja je 1550. godine odigrana u gradskoj vijećnici, odnosno u zgradi Velikog vijeća, gdje je danas, lijevo od Palače, zgrada općine. Iako je unutrašnjost ove građevine izgorjela tek 1817., a zidovi su joj srušeni 1863., nemamo fotografija ni detalja njezina opisa, a samo stari Dubrovčani iz usmene povijesti znaju da je imala kat s velikim gotičkim prozorima ; na prvom katu bila je dvorana u kojoj se sastajalo Veliko vijeće (zakonodavna skupština punoljetnog plemstva) i kroz koju se ulazilo u otvoreni hodnik palače kroz vrata iznad kojih još uvijek stoji natpis u kamenu “Obliti privatorum publica curate” ” (Zaboravite svoj interes i vodite računa o općem interesu).
         Ainsi, c'est dans ova soba 1550. godine koja je predstavljalaDundo MarojeDržića, a može biti i tri godine ranije njegova (izgubljena) komedija Pometa; dakako, u Vijećnici je trebalo podići privremenu pozornicu – šenu, za koju je prolog god.Dundo Marojemoli publiku da oprosti »ako prizor nije tako lijep kao prvi« (t. j. kao »šena« u Pometa), a za ovaj drugi prizor kaže: »Cijenim da niste zaboravili kako sam vam razotkrio pred očima. baš ovo mjesto gdje sjediš; u trenu kad sam okrenuo glavu ovamo, ti si bila tu; i opet sam počeo u zelenoj šumi”⁵, izjava koju tumačim na sljedeći način: uPometPostavka je u početku predstavljala Placu (glavnu dubrovačku ulicu), koja je javnosti koja je sjedila u Vijećnici bila "izložena pred očima" (jerPometstvarno dogodila u Dubrovniku), zatim (za pojedine scene) pretvorena u "zelenu šumu", - što se lakše moglo realizirati u Vijećnici nego ispred Dvora. Zanimljivo je primijetiti da prema prologu godDundo Maroje, u ovoj predstavi nije bilo samo plemića, nego i prostog puka, jer se od početka nije pozdravljalo samo plemstvo nego i „ovaj stari narod: muško-žensko, staro-mlado, veliki i mali narod“ ; predstava se održala u večernjim satima, jer se, opet u istom prologu, kaže da "narod" želi "da ove večeri čuje i vidi nešto lijepo", a to nam pokazuje da je predstava održana u zatvorenom prostoru tj. mogli bismo prosvijetliti. Ali nije sigurno da se dubrovačko javno kazalište održavalo u Vijećnici: već 1554. dubrovački Senat odredio je da se ne smiju prikazivati ni komedije ni tragedije, kao ni „maškare“; i doista nema potvrde o nastupima u Vijećnici nakon toga, ali opet su se javne predstave održavale tamo gdje su i bile do tada, naime ispred Palače. No, i dalje je bilo, kao vjerojatno i prije, predstava u privatnim kućama, i to, koliko nam je poznato, i dalje na završnim zabavama nakon vjenčanja; tako je većina Držićevih komedija prikazana na svadbama, ne samo kod patricija, nego i kod običnih građana, ali naravno dovoljno imućnih.
         Ce n'est qu' potkraj 17. stoljeća počinje se javno prikazivati u zatvorenoj zgradi, a za tu je svrhu odabran Državni arsenal, budući da je nedvojbeno bio premješten na drugo mjesto, po svoj prilici u Gruž. Ovaj arsenal bio je najprije potreban za gradnju i opremanje državnih galija, a za to je Bundićeva kazališna zgrada bila u općinskoj zgradi iza vijećnice, otprilike gdje je i sada, iza zgrade gradske vijećnice; srpsko-hrvatski naziv mu je bio Orsan, kako se i danas u Dubrovniku zove šupa uz more u kojoj se može izvući i baciti lađa kakvu imaju mnoge kuće u Dubrovniku. Prvi put se spominje 1682. godine, kada je Senat zaključio da samo on može (sa sedam osmina svih glasova!) odobriti atribuciju Orsana za javne nastupe; dakle mora da je netko tražio, a onda može biti da je Senat nakon ove odluke nekoliko puta odobrio, ali to je svakako bila provizorna stvar, jer šest godina kasnije (16. siječnja 1688.) Senat je prvo planirao nastup te godine u vijećnici, ali se na istoj sjednici predomislio i premjestio Orsana; no, kao što je već spomenuto, 1699. ponovno su se održavale predstave pred Dvorom. Ovo kolebanje krajem 17. stoljeća između Orsana i Vijećnice te trga pred Dvorom dokazuje da do tada Orsan nije bio pretvoren u stalno kazalište, a ne znamo je li to napravljeno god. 1707. kada je (koliko znamo) prvi put prikazan u OrsanuOtonDživa Šiška Gundulića, unuka velikog pjesnika⁶; ali 1710. unutrašnjost Orsana bila je opremljena za predstave, jer je te godine Senat odlučio da su stolci, a ne klupe, prikladni u loži plemića, tako da dama može doći i sjesti također prema svom rangu; Senat se odlučio na ovu izmjenu tako da dame više ne donose svoje stolice i tako mogu unaprijed rezervirati svoje mjesto, te se više međusobno ne svađaju tko će sjediti ispred, a tko iza.
         Ainsi, au tout début du 18. stoljeća u Dubrovniku je stvoreno pravo kazalište, koje se pod tim imenom prvi put spominje 1726. godine kada je 1. veljače Senat odobrio noćno otvaranje gradskih vrata Ploče (inače su vrata bila zatvorena noću), tako da “Turski kapidžija-paša”⁷, odnosno čuvar “turskog” hana u Ploči, može se vratiti   “iz pozorišta” svojoj kući. Nije nam poznato kako je Orsan bio organiziran za priredbe, osim da je 1758. godine odlučeno da će prvih 8 redova klupa ispred i 3 reda sa svake strane biti rezervirano za plemiće. Orsan je morao biti ponovno reorganiziran 1786., kada je Senat prvi put odobrio plan 20. veljače, da se Orsan organizira "kao što su kazališta u Francuskoj i Parizu", plan prema kojem nije bilo dopušteno imati nikakve posebne lože, već tri velike lože s kapacitetom od pedeset osoba - jedna za plemiće, druga za građane i treća za Izraelce; ali 24. travnja ovaj projekt je odbijen, a mislilo se zadržati 2 velike lože za plemiće i građanstvo, tada više nije bilo govora o preobrazbi i to sigurno nije provedeno. Stari Orsanov arsenal bio je tako prvo dubrovačko kazalište s početka 18. stoljeća i to sve do 1817. godine, kada je izgorjelo sa sobom Vijećnice, krivnjom austrijskog vojnog dužnosnika u uredu koji se nalazio u blizini prostorije. Vijeće koje se pokušalo sakriti vatrom krivotvorilo račune; Stoga je čudno da je 1773. godine, u vrijeme kada je Orsan već 70 godina postao kazalište, Senat zaključio da Sponzu (zgradu carine i valute) možemo dati za javne predstave sa samo sedam osmina svih glasova, - iako se ova zgrada ne spominje nikada u kazališnom životu staroga Dubrovnika.
         Qui a monté des spectacles et što je bilo zastupljeno u ovom najstarijem dubrovačkom kazalištu? Osvrnimo se prvo na prvu točku, jer je ona donijela promjenu glumačke postave, koja je vrlo važna za našu kulturnu i književnu povijest, te drastičnu promjenu jezika na kojem je predstava prikazana i onoga što je prikazano. Nema sumnje da od početka nije bilo profesionalnih glumaca nego diletanata, i to iz samog Dubrovnika, koji su se okupljali u družine, pa je svaka od njih igrala sve ljude potrebne za predstavu; svaka četa imala je svoje ime, a tijekom 16. i 17. stoljeća spominje ih se nekoliko, kao što su Compagnie Pomet, Compagnie des Aigles, Compagnie des Inutiles, a članovi su im bili muškarci pa su igrale i ženske uloge. , jer - prema tadašnjem mišljenju kazališne umjetnosti - ne bi bilo žena iz dobre obitelji koje bi željele, pa čak i mogle, izaći na javnu pozornicu; doduše, može biti da je Dubrovčanka imala hrabrosti sudjelovati u predstavi u privatnoj kući, ali to ne možemo dokazati.
         À propos de ces compagnies théâtrales , učenjak Stjepan Gradić⁸ u svojoj Palmotićevoj biografiji⁹ (koja je bila u predgovoru njegoveKristijadatiskana 1670. u Rimu) kaže da je u Dubrovniku od starine bio običaj da se mladići iste dobi i staleža (»suique ordinis«) okupljaju u stalna društva, s godišnjim glavarima ili mjesečnicima, kojima je zadaća pripremati svakojake zabave za sebe, a prije svega javne priredbe za karnevale; dakle, ispada da su mladi plemići imali svoje čete, a isto tako i mladi građani, što nas ne čudi zbog poznatog ekskluzivizma starog dubrovačkog plemstva, a to potvrđuje i činjenica da je Senat 1773. god. ponovno 1775. ustupio Orsan mladim patricijima da ondje priređuju predstave. Dakle, ove posljednje dvije godine znamo da su u kazalištu nastajale predstave dubrovačkih diletanata, te da one označavaju i kraj jednog lokalnog dubrovačkog teatra na narodnom jeziku s komadima nastalim u Dubrovniku ili na najmanje prilagođen ili preveden; to se slaže s Appendini¹⁰ koji je na samom početku prošlog stoljeća prenio svjedočanstva starijih ljudi koji su u mladosti posjećivali predstave na srpskohrvatskom jeziku. Već 1778. Senat odlučuje da se svake godine u ožujku biraju tri senatora, koji će biti odgovorni za dovođenje kazališne ili pjevačke družine za karnevale sljedeće godine, za što je također određena naknada, i koji će nadzirati kazalište i njegov rad. Ovo je u dubrovačko kazalište uvelo talijanski jezik i talijansku dramu, jer su se te družine mogle dovesti samo iz Italije; odatle su doneseni - najkasnije do 1784. godine, kada je Senat ovlastio talijansko kazališno društvo da dade 40 drama, i od tog vremena nema više spomena o domaćim diletantima niti o srpskohrvatskom jeziku u dubrovačkom kazalištu. ; s političkim i gospodarskim propadanjem bivše republike zamro je i interes za narodnu književnost i narodni jezik - gušio ga je interes za latinsku i talijansku književnost koji je probijao iz talijansko-latinske gimnazije u kojoj su se školovali njezini intelektualci. Taj se duh za austrijske dominacije još više učvrstio njezinim čisto talijanskim školama i upravama, te je tako prošlo stotinu godina, dok je u Dubrovniku kazalište opet začulo naš jezik: bilo je 25. travnja 1875., kad je „Dramatično društvo narodnog kazališta u Zagreb” dao svoju prvu dramu - ili su Marko Bruère¹¹ i Pjerko Bunić¹² pisali komedije o dubrovačkom životu i na dubrovačkom jeziku koje je malo tko čitao, a nitko nije gledao!
         Devant le Palais et à Orsan Prema našim saznanjima, bile su zastupljene samo drame raznih vrsta (pastirske igre, komedije, tragedije i tragikomedije), ali - prema tadašnjem talijanskom običaju koji je prešao preko mora u Dubrovnik - mnoga su mjesta bila posvećena glazbi i plesu. Bez pjevanja i sviranja nije bilo ni pobožnih priredbi u crkvi: tako je na pr.ŽrtvaVetranovića, kad su svi sretni što se Abraham i Izak sretni vraćaju kući, „počeše pastiri igrati i pjevati“, a u god.Rođenje Isusovood Držića, pastiri u proznom prologu, pjevaju neke od stihovanih dijelova na note lire (vrste gusla) - "Evo zatrubite u liru i pjevajte ove stihove". Mnogo je pjevanja, glazbe i glume u pastoralnim igrama Držića i Nalješkovića, a također iu dramama Palmotićevim, tako da u svakom od ovih komada postoje ove tri radnje; Osobito se sjećam da se u tim prilikama igrala i moreska (oružani spektakl Maura i Arapa), koja se i danas igra na karnevalima pojedinih dalmatinskih gradova: tako već u natpisu god.TirenaDržića, naznačeno je da u nju ulazi “neka vrsta moreske i plesa na pastoralni način”; i na kraju drugog čina odpavlimirPalmotića i "ovdje je moreska s lukovima i strijelama", au trećem činu godHipsipil, Argonauti i mlade djevojke "mačevima prave zalogaj". Palmotić je bio taj koji je najviše volio glazbu i sviranje, u kojem često jedan pjeva, a drugi odgovara, što je već kao neka vrsta dueta, ili naizmjence pjevaju dva zbora, a pritom većinu vremena i sviraju; opet u Hipsipilu imamo pravi tercet: prvo naizmjence pjevaju Orfej i Amfion, zatim nastavlja Hiron koji “pjeva na harfi”, pa na kraju pjevaju “trojica u isto vrijeme”. Štoviše, čini se da su neke Palmotićeve skladbe ispjevane od početka do kraja, pa su stoga bile prave opere, što nas ne bi čudilo kad znamo da je krajem 16. stoljeća u Italiji nastala moderna opera i da jeArijadna¹³ Gundulićev prijevod je libreta jedne od prvih talijanskih opera; još je mnogo značajnije, kad je u rukopisu odAtalantaod Palmotića, ispravio sam pjesnik, stoji “ Atalanta, glazba koju je izradila Compagnie des Inutiles”, a na talijanskom “questa musica pastorale recitorno i Compagni d'Isprasni” - zašto “glazba”? U samoj drami nigdje se ne spominje ni pjevanje ni glazba, niti ima važnijih dijelova koji bi po svom sadržaju bili lijepi u pjevanju, a to tek u pretposljednjem prizoru jedan satir obraća drugome riječima: »O Vukić, sada otac, — kojega sreća da nađemo, — evo pjevaj pjesmu časnu«, na što Vukić odgovara samo sa četiri retka; kad bi se samo ova četiri stiha otpjevala, a svi ostali izgovorili, Atalantane bi bila jedino djelo kvalificirano kao “mjuzikl” među svim dubrovačkim dramama, stoga je glazba u njoj morala imati doista važnu ulogu, to jest da je u njoj sve opjevano. A ako jeste, ondaAtalantabila bi naša najstarija opera - već iz godine 1629.; a moglo bi biti istoDanicaPalmotića, koji se u jednom rukopisu naziva “Daničinom operom”, a u drugom, u kojem su još dva djela Palmotićeva, kaže se da su to njegove komedije i opere; a tu ideju podupire i činjenica da uDanicanigdje se ne spominje ni pjevanje ni glazba, a to bi se protivilo Palmotićevim navikama. I ako je dakle vjerojatno daAtalantaiDanicaotpjevane od početka do kraja, bit će do početka 19. stoljeća jedine dvije opere koje su se izvodile u dubrovačkom kazalištu; istina je da je i 1778. Senat tražio da se doda kazalište ili pjevačka družina, ali to nije učinjeno; ali 1786. sklopljen je šestogodišnji ugovor s ravnateljem društva komičara, pod uvjetom da naizmjence daje balet ili najmanje četiri pjevača za stanke između činova (»intermezzi«); tek u jesen 1803. pjevaju se prve talijanske opere u Dubrovniku, najprijeLa dona di genio voluble, komična opera nepoznatog skladatelja Marca Portogalla¹⁴, čiji je libreto tiskan u Veneciji, zatim isto tako komična operaLjubavnik per forzamalo poznati maestro Giuseppe Farinelli¹⁵, čiji je libreto tiskan u Dubrovniku; na karnevalima 1804. ista je družina vjerojatno povremeno pjevala treću opéra-comiqueHe furbo protiv he furbopoznatog rimskog skladatelja svoga vremena V. Fioravantija (1770.-1837.)¹6.
         Alors que les dilettantes locaux jouaient u kazalištu su predstave trajale samo za karnevalsko vrijeme, odnosno od 6. siječnja do korizme (dakleDanicaizvedena [ili otpjevana] točno 6. siječnja 1644.), a rijetko je moguće naći da je u godini bilo više od jedne izvedbe, a velika je iznimka da su 1699. ispred nas odigrane čak četiri različite predstave. Palače. Po svoj prilici, bilo je godina kada predstava nije bilo, a bilo je i godina kada ih je oprezni dubrovački Senat iz ovih ili onih razloga zabranjivao, kao 1763.; ali ono što francuski konzul La Maire, koji je bio u Dubrovniku od 1758. do 1764. i napisao o njemu vrlo cjelovito i zanimljivo izvješće, kaže o izostanku državnih praznika, nije točno, jer on sam pobija malo dalje izvješće da udate žene idu u crkve i javne svetkovine. I to se potpuno promijenilo kada su talijanske kompanije počele dolaziti, jer naravno nisu mogle doći samo  na nekoliko nastupa nego na cijelu sezonu; tako je već 1784., 5. svibnja, prva poznata talijanska družina koja je stvarno došla bila ovlaštena dati 40 predstava, ali ne na Duhove, koji su te godine padali na 30. toga mjeseca, - dakle također nakon korizme i nakon Uskrsa ; no 1786. Senat je odredio da predstave ne smiju započeti prije 1. studenog, pa je uvedena "jesenska sezona". Što se publike tiče, valja na kraju reći da je Orsan doista bio javno kazalište u koje su mogli dolaziti ne samo patriciji i patriciji, koji su imali, kako smo vidjeli, svoja povlaštena mjesta, nego i građani (“Antunini”). i “Lazarini”) i građanke; ali tko nije pripadao ova dva viša reda dubrovačkih žitelja, nije smio stupiti u kazalište bez dopuštenja Senata; a Senat je dobro pazio koga bi još mogao pustiti u kazalište: to se vidi kad je g. 1777. naredio istragu nad jednom Dalmatinkom, uvjerivši se da je iz poštene kuće i da joj je muž plemić, prije nego što joj dopusti. ući u kazalište. Posebno inzistiram na tome da su i mlade djevojke smjele prisustvovati predstavama jer se općenito smatra da to nije bio slučaj; ali 1710. godine, kad je odredeno da patriciji i gradjanke ne smiju nositi stolice u loze, ako se izricito kaze da djevojke uopce ne smiju sjediti, dakle smiju dolaziti u kazaliste, a to valjda nije. ne mijenja se nakon toga.
         Depuis que l'Orsan a spaljena 1817. godine zajedno s Vijećnicom, izgleda da je prošlo nekoliko godina dok se u Dubrovniku nije izgradilo novo kazalište, a ni tada nije izgrađena nova zgrada, već stara koja je bila potrebna - obiteljska kuća Gučetića , koja je posljednja s lijeve strane Zuzerine ulice (bivša ulica “izmegju vlaha”), gdje se sada nalazi Pjevačko društvo Sloga i Pravoslavna vjerska škola Bošković. Tko je u ovoj kući postavio drugo dubrovačko kazalište i kada se u Dubrovniku nitko ne sjeća, ali je to bilo sigurno prije 15. kolovoza 1824., kada je društvo talijanskih komičara u ovom novom kazalištu izvelo tragedijuDamiano Giuda, tiranno di Ragusa, koju je sastavio ravnatelj ove tvrtke Besechi i iz rukopisa kapetana Antuna Kaznačića.¹⁷
         Il y a toutes les chances that ovo drugo kazalište otvorilo je svoja vrata već 1823. godine, jer je na ovom rukopisu zapisano da je društvo radilo u Dubrovniku dvije godine, pa je stoga ova tragedija o dubrovačkom "tiraninu" Damianu Giudiju iz 13. stoljeća svakako jedna od njegovih novijih predstave; što se tiče početaka ovog novog kazališta, imam još sigurnije svjedočanstvo u talijanskom sonetu tiskanom za "časnu večer" od 5. veljače 1825. glumice Camille Guarine iz "GMD-a". To se trebalo redovito predstavljati svake godine, u jesen ili karneval, a ponekad i ljeti, kao 1824. godine, kada je bilo lakše (i jeftinije!) pronaći kazališnu družinu koja bi dolazila u Dubrovnik za vrijeme ljetnih praznika, ali o tome imamo vrlo malo podataka i potvrda. ; Imam tako nešto tiskanih tekstova i programa predstava u ovom dubrovačkom kazalištu, ali najstariji je ipak program od 7. listopada 1830., kada je, još za Večer časti glumca, sobaLa tremenda campana dell'un ora(Grozno zvono na jedan sat) iz Kotzebuea; pjevali su i opere, koliko ja znam, prvi put u proljeće 1834.Esiliato di BabiloniaiChiara di Rosemberg, za koju nitko ne kaže tko su autori, a od koje znam samo drugu, a to je L. Ricci (1805-1859); Uzeta je u obzir i "domaća povijest", kao na primjer 14. veljače 1833., kada je prikazana smrt hajduka¹⁸ Ive Trkulje, kojeg su žandari ubili dok je s drugovima u gostionici bio na banketu, a vratio mu odsječenu glavu u Spljet, ali je za dubrovačko kazalište načinjena samo “ridicola rappresentazione” (zabavna predstava); štoviše, talijanska je družina 1850. dala i veselu dramu Funerali e danze (Pokopi i plesovi) dubrovačkog književnika Kaznačića¹⁹, u kojoj je obrađena radosna epizoda iz pisčevog sveučilišnog života; bila je to neka vrsta operete, za koju je glazbu napisao neki Jakšić, vjerojatno Dubrovčanin. Osim drama i opera, u kazalištu su se izvodile i lutkarske predstave, akademska glazba, pjevale su se maškare na karnevalima itd. Jednom riječju, kazalište je bilo mjesto svake javne zabave; moguće je i da su se tamo organizirali baleti, ali to ne mogu dokazati.
         En ce qui concerne les représentations sami, prema Dubrovčanima starijim od mene (jedva se sjećam nekih stvari kad sam bio dijete od 4-5 godina) bili su prilično loši, jer je u to vrijeme Dubrovnik već doživljavao snažan ekonomski pad i stoga nije mogao mnogo potrošiti na kazalište, u koje su dolazile samo manje iskusne družine, i glumačke i pjevačke, s malo članova i sa skromnim okruženjem. Zborovi su bili osobito derizi za operu, toliko da se u programu »časne večeri« od 8. siječnja 1831. gotovo s ponosom ističe da je sudjelovao »petoglasni zbor«, dakle samo pet pjevača; Čuo sam da je jednom zbor druida unorma(koja se pjevala 1838. i kasnije) imala je samo jednu pjevačicu. Dekor je također bio u skladu s tim, opet innorma, gdje se na kraju trebala pojaviti lomača na kojoj će se spaliti Norma i njezin ljubavnik Polion, a koja se zatim sastojala od male peći s nekoliko žeravica, tako da je jednostavna žena vidjevši dvoje nesretnih ljubavnika krenula na put ovog “lomača”, kaže: “A, sad će se malo ugrijati! - Predstava je trebala biti u siječnju, a ova žena je sigurno patila od hladnoće u ovom negrijanom kazalištu (jer, naravno, nije bilo grijanja) i tada je mislila da je Norma isto što i Polion. Neki od najboljih glazbenika došli su iz Italije, a inače je orkestar bio sastavljen od domaćih diletanata, koji su, barem jedno vrijeme, činili "građansku družinu" koja je također sudjelovala u Akademijinoj svečanoj glazbi 19. travnja 1841. rođendan cara Ferdinanda I.; Među tim diletantima bio je negdje sredinom prošlog stoljeća i knez Frano Bunić, koji je volio svirati violinu u kazalištu i u crkvama – ali ne na Vlaho, jer je zamjerao ovom imenovanom zaštitniku grada jer je dopustio propast republike. Pa ipak nije gospodin Frano imao pravo, jer da naš dobri sveti Vlaho nije zaštitio kazalište od požara, ne bi on ni itko drugi iz njega živ izašao; u kazalištu je sve bilo zbijeno i na brzinu građeno od drveta. Ulazilo se iz Zuzerine ulice (a ne iz Pučićeve ulice kojom se sada ide u Slogu) kroz lijepa i velika vrata u prostranu sobu u prizemlju, iz koje lijevo strši široko otvoreno stubište koje vodi na prvi kat gdje nalazilo se kazalište; sada je ovo uklonjeno jer su ti prostori  postavljeni za trgovine. U parteru je bilo, samo za muškarce, nekoliko klupa, od kojih je prva bila rezervirana za časnike, pa ju je zato sa svake strane čuvao po jedan vojnik naoružan puškom, tako da je građanin koji je platio pravo do ulaza, nemojte zauzeti mjesto službenika koji nije platio. Oko partera nalazila su se dva reda kutija, svaka s oko 10 do 15 malih kutija čiji su zidovi bili napravljeni od golih dasaka; samo su dvije lože proscenija (s lijeve strane za okružnog načelnika i s desne za generala) bile postavljene nekom vrstom obojenog platna. Na zastoru je bio naslikan dubrovački knez kako sjedi u naslonjaču, a ispred njega stoje vila i dva lika iz dubrovačkog karnevala - Čoroje i Turica²⁰, kako se pretpostavlja na slikama Appendinijevih djela o antičkim ragusama. Kazalište se zimi nikad nije grijalo, jer se tada ni u Dubrovniku nisu grijali stanovi; čak i u mom djetinjstvu na prste jedne ruke mogle su se nabrojati kuće koje su imale barem jednu peć; s druge strane, moralo je biti osvjetljenja, jer su se predstave održavale navečer (u pravilu u 20 sati), a osim toga, kazalište je i danju bilo potpuno mračno; ali rasvjeta je bila vrlo slaba: između pojedinačnih kutija uljanica, a na sredini stropa visio je "luster", ako se ne varam, sastavljen od dvije drvene daske spojene u križ s četiri svijeće na četiri završava ; Ne sjećam se kako je bilo kad je kazalište bilo "svijetljeno kao usred bijela dana" (illuminato a giorno), kako je doista bilo u svečanim prilikama, primjerice za akademiju 19. travnja 1841. - u kazalištu iz Bunića, Znam da su tada između kutija svijetlile tri lampe umjesto jedne. Ako dodam da je desno u prizemlju bio mali bar, rekao bih sve što znam o tom "novom" kazalištu, koje se u programima često naziva "plemićkim kazalištem" (nobil teatro), koje 1864. postaje “staro kazalište”, kako smo ga zvali u djetinjstvu, jer ga je te godine zamijenilo sadašnje “Bundićevo kazalište”. Ova potonja nije iz dubrovačke prošlosti, pa neću ulaziti u nju, ali opet moram odgonetnuti koje je godine otvorena, jer je iste godine kada je svečano otvorena zatvorena i ona stara u Žuzerinoj ulici. I tog istog datuma u Dubrovniku se počelo zaboravljati, a neki misle da su se 1865. godine još uvijek izvodile predstave u starom kazalištu, a da je novo otvorilo svoja vrata tek 1866. godine, ali stvar se promijenila, zapravo je tako prošlo : neposredno nakon godine 1860. dubrovački patricij Luko Bundić zatražio je i dobio dopuštenje da se, istodobno s gradnjom nove općinske zgrade na mjestu izgorjele Vijećnice, na ruševinama Orsana sagradi novo kazalište; cet  gradnja je započela 1863., a kazalište Bundić otvoreno je 26. prosinca 1864. (vidiDubrovnikza godinu 1867., str. 225). Imamo, dakle, četiri razdoblja u razvoju dubrovačkog kazališta: 1. predstave pred Dvorom od prve polovice 16. stoljeća do kraja 17. stoljeća; 2. Orsan od kraja 17. st. do 1817. godine; 3. Staro kazalište od 1824. do 1864.; 4. Kazalište Bundić od 26. prosinca 1864. god.

Sažetak²¹: U ovom članku o "starom dubrovačkom kazalištu", vrlo ugledni autor (prvi profesor na Sveučilištu u Beču, sada profesor na Sveučilištu u Zagrebu) pruža nam nove, još neobrađene, podatke o tehničkoj stranu kazališnog života u Ragusi, gradu koji je s pravom nazvan "slavenskom Atenom".
U prvoj polovici 16. stoljeća u Dubrovniku počinju kazališne predstave koje su se do kraja 17. stoljeća održavale ili na javnom trgu, gotovo uvijek ispred vladine palače (danas palače kralja), ili na povodom vjenčanja, u privatnim kućama. Za vrijeme karnevala prikazivane su razne drame na srpskohrvatskom jeziku, izvorna djela ili prijevodi s talijanskog, a glumci su, čak i za ženske uloge, bili mladi diletanti; u mnogim su predstavama glumci ili zbor pjevali pjesme ili plesali, a čini se da su oko sredine 18. stoljeća davane i male opere. Potkraj 16. stoljeća stari Orsanov arsenal adaptiran je za predstave, au njemu su diletanti nastavili igrati za vrijeme karnevala sve do 1778. godine kada je prvi put u Dubrovnik došla talijanska dramska družina. Otada su svake godine talijanske trupe dolazile u jesen i karnevalsku sezonu; 1803. počinju se izvoditi i talijanske opere. Godine 1817. stradao je Orsan u požaru, pa je tako najkasnije 1824. godine u jednoj privatnoj kući (gdje je sada pjevačko društvo Sloga) uređeno malo kazalište, u kojemu su male družine koje su Talijani dali vrlo skromne emisije. Na inicijativu i o trošku dubrovačkog gospodina Luke Bonde sagrađeno je prvo kazalište u Dubrovniku 1863/4. godine na mjestu gdje je nekoć stajao Orsan, a svečano je otvoreno 26. prosinca 1864. godine.
 

Prijevod i bilješke Nicolas Raljevic

 

 

¹ “Stari dubrovački teatar” uNarodna starina, Vol 2, br. 2, 1922., str. 97-106 (prikaz, ostalo).

² Milan Rešetar (1860.-1942.), hrvatski filolog, povjesničar književnosti, numizmatičar. Posebno se posvetio proučavanju klasične dubrovačke književnosti.

³ Nikola Nalješković ili Nicolaus de Nale (oko 1500.-1587.), dubrovački matematičar, pjesnik i dramatičar.

⁴ Rešetar, Milan, 1922.Četiri dubrovačke drame u prozi iz kraja XVII. vijeka, Zbornik za istoriju, jezik i književnost srpskog naroda. Prvo odeljenje. Spomenici na srpskom jeziku, knjiga VI, Srpska kraljevska akademija, Beograd. Četiri objavljena djela su:Jerko Skripalo,Pijero Muzuvijer,Beno Poplesija,Vučistrah.

⁵ Vidi prolog nekromanta,Dundo Maroje, Prozor-izdanja, Rueil-Malmaison, 2021., str. 31

⁶ Ivan Gundulić (1589.-1638.), dubrovački barokni pjesnik koji je podržavao katoličku protureformaciju; Među njegovim glavnim djelima ističemo epsku poezijuOsmanili pastoraluDubravka.

⁷ Kapidžija: vratar.

⁸ Stjepan Gradić (1613.-1683.), dubrovački filozof, pjesnik i znanstvenik.

⁹ Junije Džono Palmotić (1607.-1657.), dubrovački barokni pjesnik i dramatičar. Preveo je poznati ep TheKristijadatalijanskog književnika Marca Girolama Vide, nazvanog poKristijada.

¹⁰ Francesco Maria Appendini (1768-1837), talijanski povjesničar, lingvist, arheolog. Studirao je kao autodidakt u proučavanju slavenskih jezika nakon što je imenovan profesorom retorike u Dubrovniku. Napoleonova invazija učinila je Dubrovnik svojom pravom domovinom. Dugujemo mu važno djelo iz povijesti i književnosti dalmatinskog primorja (Notizie Historical-Critiche Sulla Antichità, Storia, e Letteratura de' Ragusei).

¹¹ Marc Bruère/Marko Bruerović (1770.-1823.), dubrovački književnik i dramatičar francuskog podrijetla.

¹² Pijerko Bunić Luković (1788.-1846.), dubrovački dramatičar, pjesnik i skladatelj.

¹³ Temeljeno na Arianni talijanskog opernog pisca, pjesnika i libretista Otavija Rinuccinija (1562.-1621.).

¹⁴ Marcos António de Fonseca Simao (1762-1830), portugalski skladatelj i orguljaš.

¹⁵ Guiseppe Francesco Finco (1769.-1836.), skladatelj koji je preuzeo ime Farinelli u znak poštovanja prema slavnom pjevaču.

¹⁶ Ovo je Valentino Fioravanti, rođen 1764., a ne 1770.

¹⁷ Antun Kaznačić, (1784.-1874.), pjesnik iz ugledne dubrovačke pomorske obitelji.

¹⁸ Hajduk: cestovni razbojnik u jugoistočnoj Europi. Riječ je turskog porijekla (hajdut) i znači "odmetnik".

¹⁹ Ivan August Kaznačić (1817.-1883.), dubrovački liječnik i književnik.

²⁰ Čoroje, Vila (vila) i Turica su stare dubrovačke maske koje su se od 15. do 19. stoljeća pojavljivale u gradu od blagdana sv.

²¹ Sažetak je na francuskom na kraju originalnog teksta i gdje sam ispravio samo nekoliko tipfelera.