PROZOR-IZDANJA

Molière u kazališnoj povijesti Dubrovnika 18. stoljeća¹

​

 

Mirko Deanović²

​

​

 

U Dubrovniku se osjećaju prvi učinci francuske kulture na slavenskom jugu. Zašto prvo u Dubrovniku, a ne drugdje?

         Ce phénomène peut être considéré non samo s uskonacionalnog gledišta, jer naše književno stvaralaštvo ulazi u povijest svjetske književnosti. Naša kulturna baština može se promatrati iu široj perspektivi.

         On sait que le port de Dubrovnik je od svog osnutka u stalnom i intenzivnom kontaktu s inozemstvom. Ali ova mala republika bez vojske i mornarice, da bi sačuvala svoju slobodu, osjećala je da se mora afirmirati i na kulturnom polju. U protivnom bi se utopio u veličanstvenoj bujici susjednih stranih kultura. Stoga se u Dubrovniku domaćoj knjizi oduvijek posvećivala velika pažnja, tako da je i sam ovaj grad hrvatskoj klasičnoj književnosti dao više djela nego svi ostali naši krajevi zajedno.

      _cc781905-5cde-3194-bb3b-5cf58d_ the renaissance and the baroque, after it gave numerous literary works in two stoljeća, situacija se mijenja krajem 17. stoljeća. Era prosperiteta je završila, a zastoj se osjetio i na polju kulture. Ekonomska kriza izazvala je i kulturnu krizu. Osim Ignjata Đurđevića nije bilo talentiranih književnika. Neke loše popularne komedije, nepoznatih autora, nisu preživjele svoje vrijeme. Teme su im stare, a likovi stereotipni.

         Cependant, la situation en Europe mijenja se. Kod Luja XIV. opažamo snažnu intelektualnu ekspanziju francuskog duha.

      _cc781905-5cde-3194-bb3b-136bad58d_ France has opened the way to prestige and prestige its literature in Europe. Čak i prije revolucionarnih ideja slobode.

      To novo ozračje osjeća se i početkom dubrovačkog 18. stoljeća (pod imenom Francuzifrancuskezarije). U prvom desetljeću stoljeća u Dubrovniku se počelo učiti francuski i čitati francuske knjige na izvornom jeziku. Skromne pučke dubrovačke komedije s kraja 17. stoljeća nisu mogle zadovoljiti više. Morali smo unijeti nešto novo na repertoar, ali od toga nije bilo ništa. Zbog toga je dubrovačko kazalište u ovom trenutku u krizi. Ali bez kazališta ne živimo, pogotovo Mediteranci. Između pozornice i publike otvorio se ponor, praznina koju će popuniti sam Molière.

         _cc781905-5cde-3194- bb3b-136bad5cf58d_ U rješavanju problema svog vernakularnog kazališta pomogao im je tadašnji francuski genij. Čitaju u originalu njegova djela koja će mnoge od njih fascinirati. To objašnjava činjenicu da su od ukupno 34 Molièreove drame 23 prevedene, adaptirane i praizvedene u prvoj polovici 18. stoljeća.

         _cc781905-5cde-3194- bb3b-136bad5cf58d_ Od tih adaptacija, 15 ih je objavio Luko Zore, a dvije Torno Matić. Uspio sam pronaći još osam neobjavljenih tekstova, a objavio sam kritičko izdanje 23 komedije (Dubrovačke preradbe Molièrovih komedija) u dva sveska u zbirci "Stari pisci hrvatski", JAZU.³ I pokazao sam da su ih s francuskoga izvornika preveli Dubrovčani.

      Vjerojatno je tome pridonio neki drugi povijesni trenutak, a ne rađanje ovog Molièreva zanosa u Dubrovniku. trupe talijanskih glumaca počele su dolaziti u naš grad i njihove suvremene izvedbe s glazbom, kazališnim predstavama, pjevanjem i baletom potiskivale su scenski jezik.No nacionalna svijest Dubrovčana javlja se u stalnoj privrženosti ovoj narodnoj riječi i na kazališnoj pozornici. Nisu bili zadovoljni igrom ovih društavadi comicina stranom jeziku. Njihova stara ambicija da imaju predstave na svom jeziku nije se ugasila. Otuda nastojanje da se stvori nešto novo što bi oživjelo nacionalni repertoar. Morali su se natjecati s uspjehom talijanskih predstava. Tako je Molière spasio domaće kazalište. Bez Molièreovih komedija naš bi jezik gotovo pola stoljeća ranije nestao s dubrovačke scene.)

        Certaines œuvres de Poquelin ont été alors montrées dans les séminaires jésuites de la Panonska Hrvatska, čini se na latinskom. Doduše, Dubrovčani su Molièrea otkrili prije ostalih Slavena. Došao im je u pravo vrijeme. Štoviše, umjetnost velikog komediografa tada nije bila zastarjela, kao što je on i danas živ i mogao bi itekako nadopuniti repertoar Dubrovačkih ljetnih igara⁴.

       Il n'est pas encore possible de dire exactement qui étaient ces moliéristes ragusains . Spominje se da je na njemu radilo nekoliko pisaca. Najvjerojatnije je najveći dio obrade imao Marin Tudišević, patricij. Svakako, ovo je jedinstvena pojava entuzijastičnih prevoditelja i glumaca diletanata. Jer nijedan strani pisac nije imao toliko prerađenih djela u našoj klasičnoj književnosti. Štoviše, niti jedan strani pisac nikada nije bio toliko popularan u Dubrovniku, i to na živom domaćem govoru u prozi, istoj prozi kao dva stoljeća ranije u komedijama Marina Držića⁵ i u spomenutim anonimnim komedijama 17. stoljeća. Ovaj fenomen također pokazuje kako se razvio ukus za okoliš naše slavenske Atene⁶.

         Ce serait, en somme, primjer vanjske povijesti utjecaja Molièrea.

          _cc781905-5cde-3194 -bb3b-136bad5 prenosili su na svoj jezik i u svoju sredinu umjetnost francuskog genija, kako su tumačili i osjećali njegovu poeziju. Postavlja se pitanje prijevoda umjetničkog djela. Poznato je da se u 18. stoljeću o tom pitanju razmišljalo drukčije nego danas: tada se nije radilo o što vjernijem prenošenju teksta, nego se razlikovalo prema raznim kriterijima i razmatranjima kada su u pitanju posebne okolnosti u novoj sredini. Ali mi to danas vidimo drugačije. Mislim da je Benedetto Croce u pravu kada kaže da je poezija zapravo neprevodiva, te da dobar prijevod pjesničkog djela mora biti pjesnička rekreacija (rekreacija izvorne poezije). Za njega je poetski prijevod "pjesma stare duše u novoj duši" (il poetare di un'antica u novoj animi).

    _cc781905-5cde-3194-bb3b-136 bad5cf58d izvorni tekstovi na francuskom. Ne slažu se s njihovim talijanskim prijevodima.

  Nije bio lak zadatak prenijeti    Nije bio lak zadatak prenijeti_umjetnost Molière ima svoju tradiciju i jezik koji je toliko različit od francuske . Nije bilo lako pjevati Poquelinovu poeziju a da ona ne bude iskrivljena ili čak bačena u smeće. A naši su prevoditelji morali do najsitnijih detalja poznavati karakteristike kojima je Molière obogatio klasični francuski vokabular, morali su biti prožeti njegovom umjetnošću, njegovim humorom i njegovim stilom. Prilagođavajući tekst domaćim prilikama, morali su paziti da pod novim izgledom ne oslabe komična i dramska snaga tekstova, onaj osobiti realistički stil bez lirizma i bez romantizma.

          _cc781905-5cde-3194 -bb3b-136loše_ čak i ako neki više ili manje vjerno reproduciraju tekst, svima je najvažnije humor originala prilagoditi svojim sugrađanima. Zato svi pišu prozom, svakodnevnim jezikom (osim Sorkočevića uPsiha⁷). Oni su, dakle, zapravo adaptacije ili prerade, a ne jednostavni prijevodi. Humanistička pozicija Molièrea tu je u potpunosti očuvana, kao i njegova društvena satira. Tamo se, primjerice, kude takozvani viši slojevi i ističu simpatije prema narodnim klasama i radnicima te protiv kulta zlata.

        Nos moliéristes caricaturent souvent, amplifient le comique des scènes et des personnages, dok su u nijansiranim i prigušenijim izvornicima.

        _cc781905-5cde-3194-bb3b-136bad5cf58d , they give him a novilokalna boja, zamjenjujući nazive znakova i mjesta regionalnim nazivima i mjestima. Prema lokalnoj tradiciji u komediji - kao što smo vidjeli - pisanje se temelji na dubrovačkom dijalektu u prozi. Oni karikiraju i često pojednostavljuju strip. Takav je tada bio ukus dubrovačke javnosti.

        did not find in the comedies of Molière all that we find there today . Ljudski likovi u ovim adaptacijama dobivaju lokalne karakteristike. Na primjer, francuski seljaci preseljeni su u brda dubrovačkog zaleđa. Tako je George Dandin postao Ilija itd. Naši tekstovi ponekad poprimaju obilježja kojih nema u originalu, približavaju se pučkoj, grotesknoj i gruboj farsi. Tada se gubi nijansirani ton izvornika.

Uzmimo na primjer društvenu komediju, uzmimo na primjer društvenu komediju,George Dandin ili Zbunjeni muž, napisao, postavio i prvi put predstavio Poquelin 1668. na veličanstvenoj i improviziranoj pozornici u jednoj aleji parka Versailles, “u velikoj zelenoj sobi», pred kraljem Lujem XIV i njegovim dvorom, pred galantnom publikom, uz Lullijeve glazbene međuigre, uz balet itd. Koje su razlike između premijere u ovom svjetovnom sjaju s profesionalnim glumcima i glumicamakraljeva trupazatim njegovo ponovno oživljavanje u Palais Royalu u Parizu, s jedne strane, i skromno kazalište Orsan⁸ s mladim diletantima i samo muškarcima u svim ulogama otprilike pola stoljeća kasnije, s druge strane. Ova komedija je dvostruka: farsa i djelo velikog komediografa. To je farsa, zapravo priča o mužu rogonji, stara priča (koja nikad neće zastarjeti), a ujedno i izvrsna komedija o zasluženim nevoljama bogatog seljaka, bolesno ambicioznog, koji je zaostao među gospodarima, taštim buržujima. Dubrovčanin je u potpunosti zadržao komičnost radnje prenesenu u domaću atmosferu. Linija je ostala potpuno ista. Samo da se promijeni intonacija i stil, neki su likovi ispali još smješniji. Tako je, primjerice, preopterećena grotesknost protagonista koji je postao ilijski seljak iz dubrovačkog zaleđa, odjeven u narodnu nošnju s crvenom kapom, u prsluku i širokim plavim hlačama. On je malo grublji i primitivniji od Dandina, govori svojim žargonom, s turcizmima i narodnim izrazima. To je učinio i Krsto Frankopan 1670. svojim prijevodom započetim iste komedije, dok je čamio u tamnici tri godine prije Molièreove smrti, preobrazivši ovog protagonista u Slovenca.

      Dubrovčanin više puta pojačava pogrdne izraze, npr.krokodilGdjecarogne od ženeu "ženku psa", i sasvim jednostavno uklanja ime azločest. Zadržao je stil izvornika u poznatom odlomku:Htio si, htio si, George Dandin, htio si, cijela ti stvar jako dobro stoji itd., što je preveo kao: "Ali htio si, htio si, Ilija, htio si, sve ti je dobro, pa i gore itd."

  

    nije patio u Dubrovniku, zadržao je u svojoj komičnoj snazi svoj ljudski i realistički karakter, svoje razdragane likove, svoje dijaloge pune duha i humora. Zato starim Dubrovčanima nije bilo teško zavoljeti ovu budnu poeziju, u kojoj svatko nalazi vedrinu i barem dio sebe. I sve to do danas i po cijelom svijetu. U Dubrovniku su amateri te komedije izvodili još u prošlom stoljeću. I dubrovačko kazališteMarin Držićima na svom repertoaruTartuffeiMizantrop, ali je žalosno što Molièreove umjetnosti još uvijek nema na Dubrovačkim ljetnim igrama.

        Ce vaste opus de Molière « à la ragusaine » est un autre exemple kulturne afirmacije naše slavenske Atene i vječne ljudske poruke ovog genija humora.

​

          _cc781905-5cde-3194 -bb3b-136bad5cf58d_           _cc781905 -5cde-3194-bb3b-136bad5cf58d_         _cc781905-5cde-3194- bb3b-136bad5cf58d_           _cc781905- 5cde-3194-bb3b-136bad5cf58d_     _cc781905-5cde-3194-bb3b- 136bad5cf58d_           _cc781905-5cde- 3194-bb3b-136bad5cf58d_                     _cc781905-5cde-3194 -bb3b-136bad5cf58d_           _cc781905 -5cde-3194-bb3b-136bad5cf58d_     _cc781905-5 cde-3194-bb3b-136bad5cf58d_         _cc781905-5cde-3194-bb3b -136bad5cf58d_           _cc781905-5cde -3194-bb3b-136bad5cf58d_         _cc781905-5cde-3194-bb3b- 136bad5cf58d_           _cc781905-5cde- 3194-bb3b-136bad5cf58d_     _cc781905-5cde-3194-bb3b-136bad5cf58 d_           _cc781905-5cde- Prijevod Nicolasa Raljevića

​

​

​

¹ "Molière u povijesti dubrovačkog teatra 18. vijeka", Članak objavljen uDani Gradskog kazališta Hvar, Vol 5, No. 1, 1978, Split, pp. 121-125 (prikaz, ostalo).

 

² Mirko Deanović (1890.-1984.), hrvatski romanist, profesor romanske filologije na Sveučilištu u Zagrebu i član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Posebno ga je zanimala književna kultura dubrovačke prošlosti.

 

³ [Dubrovačke obrade Molièreovih komedija], Zagreb, 1972.

​

⁴ Ovaj festival datira iz 1950. godine i uključuje izvedbe kazališta, baleta, klasične glazbe i opere unutar zidina dubrovačkog Starog grada.

 

⁵ Marin Držić (1508.-1567.) smatra se najvećim dramatičarom u književnoj povijesti Dubrovnika.

 

⁶ Apelacija se redovito daje u Dubrovniku.

​

⁷ Jedina Molièreova drama prevedena u stihove u Dubrovniku.

 

⁸ Nekadašnji Orsanov arsenal služio je kao prvo kazalište u gradu Dubrovniku od kraja 17. stoljeća do 1808. godine.