PROZOR-IZDANJA

PRIJEVODI NA FRANCUSKI I POTEŠKOĆE S PRIJEVODOM

OKO KOMEDIJA ILIJE KULJAŠA I ANDRA STITIKECA
 

 

​

Mogli bismo također pomisliti da nema puno smisla prepisivati ove dijelove natrag na francuski. Pa ipak, s određenim sam entuzijazmom otkrio i preveo dva gore navedena teksta. Time želim naglasiti specifičnost ove dvije komedije na kojima sam radio.

Ilija Kulastemelji se na zapletuburžoaski gospodiniAndro Štitkecasastavlja ulomke izUmišljena bolestiPrisilni brakintegriran u središnji okvirŠkrtod Molierea. Međutim, u oba slučaja, ako je prioritetni okvir inspiracija Moliéresque, postoje druge intrige temeljene uglavnom na likovima slugu i koje se kombiniraju s pustolovinama preuzetim od velikog francuskog dramatičara. Intervencija Pulcinelle kao Franova sluge – ekvivalenta Doranteu koji nema slugu u Molièreovu tekstu – donosi 20 novih scena od ukupno 33 uIlija Kuljaš. SAndro Stitikeca, radi se o 18 novih scena koje se pojavljuju na 46 koliko broji komedija, a ne 14 kako najavljuju Marko Fotez, Đuro Körbler ili Vinko Radatović koji ne bi smjeli računati one nastale po likovima čak i Molièreovih drama. A kako su mnoge scene tako krnje, modificirane, raspoređene, stvorene u ovim dvjema komedijama, potonje nam stoga ne dopuštaju da se zadovoljimo samo pojmom prijevoda ili čak adaptacije. Izbor publike kojoj su ove komedije bile namijenjene ima snažan utjecaj kako na prijevod Molièreovih djela, tako i na dodatne scene. Utjecaji odcommedia dell'artepojačani su likovima čiji lazzi modificiraju tekstove po nadahnuću dubrovačkih autora.
    Štoviše, odlomci koji bi spadali pod termin prijevod više od ostalih nisu uvijek vrlo vjerni izvornim tekstovima. Scene preuzete izravno iz francuskih tekstova već su općenito vrlo male u usporedbi s izvornicima. U to se vrijeme od prevoditelja zapravo tražila manja strogost nego danas. Autor od kojeg se inspirira najčešće nije bio niti spomenut, autorska prava nepostojeća, pa kako onda brinuti o strogom poštivanju izvornog teksta? Sam se Molière za života žalio na to. Tako u predgovoru prvom izdanju godPrecious smiješno, napisao je: “Čudna je stvar da se ljudi tiskaju usprkos sebi. Ne vidim ništa tako nepravedno i prije bih oprostio svako drugo nasilje nego ovo. I neizbježno je rijetko kada dubrovački tekst izjednačuje svoj francuski izvor sa stilom koji je poznat po svojoj profinjenosti. Ako je Molière i njegovo djelo, vrlo inspiriranocommedia dell'artene bi trebali patiti od upada Pulcinelle ili odugovlačenja Ždere, stil odlomaka koji ih razotkrivaju daleko je od onoga u francuskim izvorima.
    Ako je Molière zaveo cijeli svijet, to je zato što je dotaknuo ono što je univerzalno u Čovjeku. Ove dubrovačke komedije ne nude ništa više, ali nas ipak tjeraju da ponovno proživimo jedno vrijeme i upoznamo likove koji nas još uvijek mogu zavesti ili barem zabaviti. Ilija i Andro su groteskni, ali i običnim ljudima dopuštaju doživljaj kazališta na hrvatskom narodnom jeziku prve polovice 18. stoljeća. Doduše, Molièreov stil bio je profinjeniji: ali nije li također bio previše profinjen za publiku kojoj su te tvrtke težile? Ždero i Pulcinella ekstravagantniji su lakrdijaši od Scapina ili drugih molierskih marioneta. Grubi su kad nisu vulgarni. Ali ako nisu po ukusu Versaillesa, morali su zadovoljiti Dubrovčane koji su vodili ove družine da prevedu ili crpe inspiraciju i na pozornici stvore dvije trećine Molièreovih komedija. Ipak, ovo je još jedna velika avantura: ona društava entuzijastičnih mladih ljudi koji se trude zabaviti građane Dubrovnika. Osim tekstova koji su došli do nas, o njima sada želimo znati više. Je li njihova anonimnost bila željena, namjerna? To bi još više služilo veličini ovih družina koje ustupaju mjesto kazališnoj i književnoj slavi Dubrovnika.
    Odlučio sam se za prvi nacrt, a da se nikada nisam referirao na Molièreovo djeloIlija Kuljašsamo zaAndro Stitikeca. Tek ću se kasnije, ponekad nakon dugog vremena prerade iz prve ruke, pedantno vratiti molierskim tekstovima koji su inspirirali ova djela.


Koje su onda poteškoće s kojima se prevoditelj suočava?
    Prijevod je poznata intelektualna i umjetnička vježba koja također može biti frustrirana radom u ovom slučaju na jeftinom stilu. Međutim, francuski tekst ne bi trebao utjecati na prijevod hrvatskog teksta. Različiti utjecaji ovih dviju komedija još uvijek izazivaju prevoditelja uhvaćenog između francuskog ishodišta, talijanskih uzoracommedia dell'arteili dubrovačku književnu baštinu od proznih komedija Marina Držića: prevoditelj tada mora poštivati ta različita podrijetla i stilska ograničenja koja se na njih odnose. Još uvijek ima posla s tim višestrukim spletkama u dvjema komedijama koje daju veliko mjesto slugama i drugim luđacima: dakle postoji 15 scena s Pulcinellom uIlija Kuljašdok se sam Ilija pojavljuje samo u 13 scena komedije. Ti likovi također su glasovi koje prevoditelj mora okarakterizirati, a svaki od njih otkriva profil, identitet, temeljen na jezičnim posebnostima: Pulcinella koristi sažetak i vrlo iskrivljen talijanski, Ždero koristi razgovorni jezik i redovito s vulgarnim primjedbama, stric Niko s često održivi jezik...
    Leksičko-semantički, gramatički, sintaktički, retorički, kulturološki problemi... Propitivanje poteškoća prijevoda uglavnom je pitanje brige oko izbora semantičkih, poetskih, socio-kulturni gubitak. Već nekoliko godina prevodim klasična djela dubrovačkog repertoara. Uz već navedene poteškoće specifične za ove dvije komedije inspirirane Molièreom, ponavljaju se isti problemi. To znači uhvatiti djelić atmosfere jezika u njegovoj svakodnevnoj stvarnosti, njegov ton, njegove naglaske, njegov ritam, ukratko njegovu glazbu, kako bi se to prilagodilo prepoznatljivom značenju u ciljnom jeziku – bez obzira koliko štedljivo i namjerno čitatelju napor otkrivanja u izvornoj kulturi.
    Neposredne poteškoće nastaju već kod transkripcije teksta djelomično pisanog ijekavskim dijalektom 18. stoljeća. Dragocjenu pomoć katkad pružaju leksikoni vezani uz djela prikazana na hrvatskom jeziku. To je slučaj zaIlija Kuljaš, nažalost ne zaAndro Stitikecačiji nam tekst prepisan iz nekoliko rukopisa u sirovom obliku dostavlja Körbler. Ova raznolikost izvornih rukopisa također podrazumijeva varijante i prevoditelj ponekad mora odabrati. Upotreba fusnota, tako često osuđivanih za kazališni tekst, doista ima smisla samo ako nam nije cilj scenska reprezentacija. Jer termini ostaju unatoč rječnicima ili mišljenjima istraživača koje tražim, nerazumljivi, nepoznati ili nesigurni. Stoga je potrebno pristati priznati svoje neznanje o razumijevanju i prijevodu pojedinih odlomaka i odlučiti u drugim slučajevima formulirati hipoteze u fusnotama, čak predložiti varijante prema mišljenjima prethodnih istraživača. U komediji odAndro Stitikecaza koje nemamo bilješke s objašnjenjima za izraze na starom dubrovačkom dijalektu koji su sada neobični ili čak zaboravljeni, jedanaest odlomaka u mom prijevodu naznačeno je u fusnotama za koje priznajem svoje neznanje i također ponekad dajem hipotetsko tumačenje vezano za blizinu određenih izraze na hrvatski ili talijanski.
    Jer prevođenje je biranje. Poteškoće su stoga brojne kao i u svakom prijevodu. Ovdje ih dodatno komplicira povijest specifična za ove komedije, ponovno otkrivena u 20. stoljeću i do tada u konačnici malo proučavana. Kulturne reference, lokalne karakteristike, slikovni izrazi možda nas više uče o Dubrovniku nego o Molièreu. Jezik je također bogato svjedočanstvo pučkog dubrovačkog jezika 18. stoljeća. Zaboravljeno, nije izgubljeno. Konačno, danas možemo zahvaliti Molièreu što je ponudio dubrovačkom kazalištu da neko vrijeme opstane na hrvatskom jeziku unatoč sve većem otporu gradskih vlasti i pritisku bolje opremljenih i profesionalnih talijanskih trupa koje će se od sredine XVIII. stoljeća talijanski jezik na dubrovačkim pločama.


Suštinsko pitanje koje se tiče poteškoća prevođenja je: zašto prevodite? Preveo sam kako bih objavio knjigu koja je trebala učiniti te komedije poznatim francuskim istraživačima; sa svoje strane, ti su autori prevodili kako bi priređivali stripove za narod. Ti različiti projekti implicirali su različite brige o odgovarajućim prijevodima koji su uslijedili. Molière je, u nastavku književne povijesti komedija u prozi u Dubrovniku i s kulturnim utjecajem Francuske u klasično doba, bio dakle plodno tlo koje će zavesti dubrovačke družine mladih ljudi željnih kazališta.
    Veliko je otkriće za Francuza otkriti da su Molièreove komedije vrlo rano imale potomke u drugim zemljama. Tako sam mogao primijetiti entuzijazam frankofonih istraživača koji već otkrivaju komedije Marina Držića, zatim komedije u prozi iz 17. stoljeća koje se odazivaju na imesmješnice, a također i “Molièrades” u prvim desetljećima 18. stoljeća. Povjesničari književnosti i kazališta, ponekad priznati, kao što su Georges Forestier, Claude Bourqui, Guy Spielmann, Patrick Boucheron, Patrick Dandrey prate moj rad na prevođenju klasičnih djela posljednjih nekoliko godina i još uvijek su iznenađeni otkrivanjem takvog bogatstva literature u Dubrovnik je do tada ostao neslućen u Francuskoj.
Konačno, trebamo li sada i apsolutno prisvajati Molièrea u ovim djelima? Bismo li imali pravo u njima rehabilitirati Molièrea kad su ga i dubrovački autori prešutjeli i upili? Ne bismo li s njihove strane radije trebali vidjeti želju za afirmacijom izvornih djela? Uostalom, sam Molière nije spomenuo Plauta iAulularijau njegovomŠkrt…
 

listopada 2022.
Nikola Raljević.