PROZOR-IZDANJA

FRANCUSKI PRIJEVODI I POTEŠKOĆE U PREVOÐENJU
KOMEDIJAILIJA KULJAŠjaANDRO STICIKECA
 

 

 

Mogli bismo pomisliti da nije od pretjeranog interesa iznova prenositi te kazališne komade na francuski. Pritom sam obje spomenute komedije otkrio i preveo sa stanovitim entuzijazmom. I to kako bih ukazao na specifičnosti tih dviju komedija.

Ilija Kuljašse naslanja na intriguedGrađanina plemicapristaništeAndro Štitikeca kompilirala odlomkeUmišljenog bolesnikajaŽenidbe na silu,  pripojene središnjoj potki MolièreovaŠkrtca. Pritom u oba slučaja, koliko god glavna potka bila moličrevskog nadahnuća, nailazimo i na nove intrigue, koje uglavnom pokreću sluge. Intervencija Pulcinelle donosi 20 novih scena, od ukupno 33 koliko ih je uIliji Kuljasu. KodiratiAndre Stitikece, nailazimo na 18 novih scena, od 46 koliko ih ima komedija. A kako su mnoge scene kraćene, izmijenjene, prepravljene, te dodane nove, tako se potonje ne mogu zadovoljiti da se tretiraju isključivo kao prijevode, pa čak niti kao adaptacije. Publika kojoj su bile namijenjene te komedije ima snažan učinak kako na prijevod samih Molièreovih djela tako i na pridodane scene. Utjecajicommedije del artepoduprti su likovima čiji laziji, burleskne intervencije, preinačuju tekstove na izvorištu dubrovačkih autora.
      Molière je očarao cijeli svijet dotakavšČi se onogaugi univerz. Komedije usmjerene na Dubrovnik ne nude više od toga, ali nam ipak daju proživjeti jedno razdoblje i upoznati ukus njegove publike, čime nas i dalje mogu očarati, ili u najmanju ruku razonoditi. Ilija i Andro jesu groteskni, ali omogućuju da i ljudi iz puka dožive kazalište na narodnom hrvatskom jeziku. Ždero i Pulcinella su luckastiji lakrdijaši od Scapine ili drugih moličrovskih likova, neotesani su dok ne postanu vulgarni, ne baš po ukusu versajskom, no nije bilo nužno da se svide Dubrovčanima, što je navelo te kazalištarce da prevedu ili ili scensku izdvicu tre adaptira Komada. Divne li pustolovine tih kazališnih trupa mladih entuzijasta koji se trude zabaviti puk dubrovački!
   _  Već sam tek naknadno, ponekad tijekom podužeg razdoblja dorađujući prvu verziju, pažljivo vraćao Molièreovim tekstovima kojima su se dubrovačke komedije nadahnjivale.

Koje su to dakle poteškoće s kojima se prevoditelj suočava?
    Prevoditi može polučiti i frustrirati kada nam je žrtvovati stil. S tim da nam je izbjeći da francuski tekst naruši hrvatski. Različiti utjecaji tih dviju komedija pred prevoditeljima postavljaju izazov:  između polaznog, izvorišnog francuskog teksta, talijanskog modelacommedije del arte, i dubrovačke književne baštine koja teče od komedije u prozi Marina Držića: na prevoditelju je da poštiva različite izvore i uzuse koje nameću. A mora se nositi s mnogostrukim intrigama u tim dvjema komedijama koje nemalo prostora pridaju slugama: brojimo tako 15 scena s Pulcinellom uIliji Kuljasudok se sam Ilija pojavljuje u tek 13 scena. Ti su likovi sluga tako glasovi koje prevoditelj mora okarakterizirati, svaki ukazuje na svoj profil, identitet, oslanjajući se na jezične specifičnosti: Pulcinella pribjegava bazičnom i deformiranom talijanskom jeziku, Ždero se služi prostačkim jezikom začinjući ga često vulgarnostima, stric Niko nerijetko kad uzvišenim stilom…
     Leksičko-semantički problemi, gramatički, premišljati probleme o kulturološkim, retoričkim, problemima, razmišljati o većim dijelom… izboru koji dovodi do semantičkog gubitka, poetskog, sociokulturološkog. Posljednjih godina posvećujem se prevođenju klasičnih djela s dubrovačkog repertoara. Osim stanovitih, prethodno spomenutih poteškoća i specifičnih dvjema komedijama nadahnutim Molièreom, nailazimo na iste probleme. Cilj je zahvatiti ambijent jezika u svojoj svakodnevnoj stvarnosti, u njegovu tonu, dužinama, ritmu, ukratko, doprijeti do iste glazbe jezika kako bi se prilagodio prepoznatljivom smislu u ciljnome jeziku - pritom svjesno ne štedeći čitatelja truda potrebnog da bi se zahvatila izvorna kultura .
    Na poteškoće nailazimo već u samoj transkripciji teksta dijelom pisanog ijekavica XVIII. stoljeca. Dragocjenu pomoć pokatkad nude riječnici udruženim djelima pri njihovom objavljivanju na hrvatskome jeziku. Tako sam sIlijom Kuljasem, no nažalost nijeAndrom Stitikecom, kojeg nam prepisanog iz više rukopisa u nedorađenom obliku donosi Đuro Körbler. Ova raznolikost izvornih rukopisa među ostalim podrazumijeva i varijante, tako da je ponekad na prevoditelju da načini izbor. Pribjegavanje fusnotama, koje nisu na činjenicu u kazališnim tekstovima, svoj istinski smisao zadobivaju isključivo ako namjera nije scenska izvedba. Pojedini pojmovi usprkos kako rječnicima tako i mišljenjima književnih istraživača kojima se obraćam za pomoć bivaju i dalje nerazumljivi, nepoznati ili pak upitni. Prihvatiti je tako i priznati vlastitu nemoć razumijevanja, pa time i prevođenja stanovitih dionica, pa u nekim slučajevima pribjeći formulariranju hipoteza na dnu stranice, ukazati na varijante do kojih su došli prethodni književni istraživači. U komedijiAndro Stitikeca, za koju ne raspolažemo bilješkama o pojmovima na dubrovačkome dijalektu danas zastarjelom ili pak zaboravljenom, u prijevodu putem fusnota ukazujem na jedanaest odlomaka kojima mi je priznati nepotpuno razumijevanje, nudeći katkad hipotetske interpretacije  proizašle iz bliskosti s određenim pojmovima kako na hrvatskom tako i na talijanskom jeziku.
   ___ U svakom prijevodu poteškoća nije manjka. A ovdje bivaju tim zamršenije s obzirom na specifičnu povijest tih komedija, nanovo otkrivenih u XX. stoljeću te nedovoljno proučavanih do danas. Kulturološke reference, lokalne specifičnosti, slikoviti prizori nam je moguće dati uvid više o Dubrovniku nego o Molièreu. I jezik je isto tako snažno svjedočanstvo narodnog dubrovačkog govora XVIII. stoljeca. Zaboravljen, nije pritom izgubio čar. Naposljetku, zahvaliti nam je Molièreu što dubrovačkom kazalištu podari mogućnost da još neko vrijeme proživi na hrvatskome jeziku uspros sve snažnijim otporom vlasti samoga Grada, kao i pritiskom bolje opremljenih i profesionalnijih talijanskih XVIII. stoljeća na dubrovačke daske koje život znače nametnuti talijanski jezik.

Glavno je pitanje u vezi problema koje nailazimo na prevođenje: zašto prevodimo? Ove dvije komedije preveo sam kako bih objavio knjigu koja bi francuske književne povjesničare upoznala s njima, dok su dubrovački autori prevodili kako bi izvodili predstave za narod. Različiti projekti impliciraju i različite dileme oko prijevoda koji su uslijedili. Molière je, u slijedu književne povijesti dubrovačkih komedija u prozi te pod kulturnim utjecajem Francuske u klasicizmu, bio tako plodno tlo koje nije moglo ne privući dubrovačke kazališne družine mladih ljudi zagriženih za kazalište.
     Primijetio sam tako entuzijazam francuskih književnih istraživača već u susretu s komedijama Marina Držića, zatim komedijama u prozi XVII. stoljeca, tkz. smješnicama, pa tako is “moliéradama” iz prvih desetljeća XVIII. stoljeca. Priznati povjesničari književnosti i kazališta, poput Georgesa Forestiera, Claudea Bourquia, Guya Spielmanna, Patricka Boucherona i Patricka Dandreya, prateći tako posljednjih godina moj rad na prijevodima klasičnih djela, te uvijek iznova bivaju iznenađeni otkrićem tolike književne raskoši u Dubrovniku, što je donedavna u Francuskoj. bila poprilična nepoznanica.
   Naposljetku, treba li se uopće u tim djelima pod svaku cijenu pozivati na Molièrea? Imamo li pravo rehabilitirati Molièrea u njima kada su ga dubrovački autori apsorbirajući ga zapravo prešutjeli? Nije li poželjno u tome nazrijeti njihovu želju za afirmacijom izvornih djela? Na kraju krajeva, u svomeSkrtcusam Molière ne spomene ni Plauta niti komediju muAulularija…
 

 

Listopad 2022.
Nikola Raljević