Odlomak iz predgovora Lade Čale-Feldman:

 

 

I dan danas veliki natpis na ulazu u dubrovačku povijesnu jezgru poziva sve posjetitelje da se upoznaju s Držićem kao velikim lokalnim pretečom Shakespearea i Molierea, ali malo je studija – osobito usporedi li se njihov broj s brojem studija posvećenima „šekspirskim motivima“ u Držića – koje su dosad pokušavale istražiti detaljne korespondencije koje bi potvrdile poveznice njegova opusa s genijem francuskoga klasicizma. A njih ima dovoljno da se prijevod Skupa na francuski proglasi događajem prvoga reda koji će, nadajmo se, obilježiti novo razdoblje u proučavanju francusko-hrvatskih književnih i kazališnih odnosa. Zanimljivo je naime uočiti da su se oba komediografa, uza sav oslonac na talijansku komediju onoga vremena, pokazala srodnog instinkta u svojem ukusu za antičke autore, jer su obojica slijedila ne samo iste latinske uzore – Plauta prije nego li Terencija – nego i iste Plautove komedije, Aululariu i Amfitriona, koje talijanski autori ili nisu prerađivali, ili su ih prerađivali na znatno različitiji način. Ta očita ovisnost o Plautu – o njegovim „librima starijima neg je staros“, kako to formulira prolog Skupa – nije bila na visokoj cijeni u hrvatskih egzegeta, koji su si nerijetko razbijali glavu pokušavajući dokazati da je Držić bio u potpunosti autonoman i autohton pisac, koji nije imao ništa ni s Plautom ni s njegovim novovjekim obožavateljima, talijanskim dramatičarima eruditne komedije. Nakon što se školovao u školama u kojima se latinski poučavao uz pomoć Plautovih tekstova, Držić je upoznao i zastupnike i pravila eruditne komedije osobito za svojega boravka u Sieni, gdje je imao čast biti studentskim rektorom sienskoga Sveučilišta, te gdje je i sam sudjelovao u jednoj kazališnoj predstavi u ulozi ljubavnika, što mu je pak priskrbilo policijsko uhićenje kojemu dugujemo sadašnje spoznaje o njegovim nekadašnjim umjetničkim ambicijama.
     Kako bi se sučelili s argumentima o Držićevu plagijatorstvu, piščevi „branitelji“ još uvijek inzistiraju na živahnoj realističnoj prikazbi dubrovačkog svakodnevnog života, što ju je Držić uspio upisati u plautovsku matricu, kao i matricu nove, talijanske komedije. Poput međutim Molierea koje stoljeće i pol kasnije, Držić je prije svega u Plautu prepoznao jezičnu bujnost i dramaturšku ingenioznost – njegove igre riječima, njegovu podatnu komičku strukturu, koja je omogućavala gotovo beskrajno bogatstvo kombinacija, kao i njegov kazališni potencijal, otvaranje glumačkoj igri i komunikaciji glumca s publikom. Skup dokazuje tu produktivnu vezu sa tradicijom i propulzivnošću Plautova teatra možda i više nego bilo koje drugo djelo koje nam je Držić ostavio, a pisao je u svim žanrovima: komedije, pastorale, farse, pa čak i jednu tragediju, Hekubu, koja kruni njegov repertoar službenom zabranom najavljene izvedbe zbog svojeg uznemirujućeg sadržaja, neprikladnog za „turbulentna vremena“ kroz koja je Republika tada prolazila.