PROZOR-IZDANJA

Ulomak Predgovora Branka Hećimovića

 

Zamišljena početkom četrdesetih godina kao neposredna društveno angažirana reakcija na rat, te ostvarena parcijalno, iu razmacima, Matkovićeva trilogijaI bogovi pašteta1962, utemeljena na antičko-grčkim mitološkim predlošcima i likovima bogova, polubogova, titana, heroja i običnih smrtnika, odmakla se u svojoj otegnutoj genezi od autorove prvobitne namjere i intonacije prvonastale drame.Prometej1952. Disparatnost izmeđuobećanje, u kojem se ilustrativnoprogramskim apostrofiranjem pristarog smrtnika Antroposa i dijaloškim upadicama članova njegove obitelji, kao i simboličnom inkarnacijom posljednjeg titana, Prometeja, utopistički pokušava aktualizirati buđenje ljudske svijeoganovanti i zirajet, te s vijeoganovantiHerakla1958.iAhilove bastine1959. više je nego očita, tendencijski i rezultatski. Zadržavajući poput Shawa i Giraudouxa mit kao prijedlog i formu Matković stoljetno nasljedstvo o legendarnom Heraklu koristi kao ekspoziciju postupno suprotstavljajući kostobolnog starca vlastitim lažnim predodžbama o svojoj snazi, herojstvu i veličini, koje simboliziraju njegovo oličenje u gromadnom kipu i koje iz osobnog interesa podržavaju njegovu okolinu, njegova žena i slijepi pjesnici slaveći ga u heksametrima. Promičući takvom persiflažom i depatizacijom Heraklova samospoznavanja, koje tragom antičke tragedije razrješava udjelom sudbine – Heraklo, naime, ne može pobijediti mit jer je njegova sudbina mitski određena – Matković potencira višesmislenost, asocijativnost i aluzivnost svoga antimita, koji se i čita i izvodi kao atak na kult ličnosti. Treća sastavnica trilogije, Ahilova baština, nije tako sustavno i složeno sazdana te mnogovrsno osmišljena kao Heraklo  i tretira se više kao krajnji humanističko-pacifistički opredijeljeni esejističko-dijaloški pledoaje nego kao drama trojanskog rata. Antičkim helenskim temama i trojanskim ratom bavit će se Matković još iu tri dramoleta male mitološke trilogijeTrojom uklete1972., kojom se obilježava usmjerenost na tri ženske like, na Helenu, Andromahu i Klitemnestru, po kojima su i ti dramoleti naslovljeni, te antiiluzionistički konstruktivizam i konverzacijski dijalog koji do posebnog izričaja dolazi prema sadržajnoj razvijenosti monoKlitemnestra.